Piše: Snježana Nemec
U knjizi Pohvala ljubavi novinar Nicolas Truong razgovara s Alainom Badiouom o vječno inspirativnoj temi-ljubavi. Ovaj francuski filozof obračunava se sa suvremenim konceptom ljubavi smatrajući kako je ljubav u svijetu u kojem živimo opkoljena, ugrožena, uhvaćena u škripac, i kako ju je kao takvu ozbiljno načetu potrebno obraniti. Koncepcija sigurnosti koja nam se u ovom nesigurnom svijetu svakodnevno nudi pa tako i sigurnosna koncepcija “ljubavi” kroz raznorazne reklamne kampanje, raznoraznih agencija koje vrište o sigurnoj ljubavi devizama poput: Izaberite ljubav bez slučajnosti;
Možete biti zaljubljeni, a da ne izgubite glavu; Možete biti savršeno zaljubljeni bez patnje; mogle bi uistinu potvrditi onu Arthura Rimbauda: “Ljubav treba ponovo izmisliti, to se zna”. S ovim filozofom ili bez njega potpuno je razvidno kako je sve postalo podređeno nekoj sigurnosti i komforu, pa se čini da nije nimalo glupo govoriti o ponovnom osmišljavanju rizika i avanture, odnosno o nekoj novoj-staroj ljubavi.
Badiou između ostalog navodi kako danas ljubavi prijeti savez liberalizma i hedonizma. To čini se i nije sporno, no treba se zapitati smanjuje li se uistinu od države i njenih institucija po nekoj definiciji liberalizma nadzor nad individualnom slobodom pojedinca. Možemo li govoriti u ekonomiji o nesputanom djelovanju slobodnog tržišta, ili se ipak radi o političkoj i ekonomskoj manipulaciji koje imaju svoj zadatak, a to je stvoriti prednost u odnosu na druge ljude i ostvariti svoje ciljeve.
Ovakve reklamne kampanje agencija za treniranje sigurne ljubavi, ljubavi bez rizika, nisu ništa drugo nego ekonomska manipulacija, te još jedna potvrda kako se svakodnevno suočavamo s javnom kontrolom, discipliniranjem, ušutkavanjem, ukalupljivanjem našeg urođenog ponašanja. Još jedna potvrda kako se u svakom trenutku očekuje da budemo racionalna bića, da zatomimo emocije, jer njihov intenzitet nije poželjan, izlazi izvan okvira dirigiranog ponašanja.
Strast znači želju i upornost da nešto učinimo, a samim time i potencijalnu opasnost. Ako kojim slučajem i pokažemo emocije i odvojimo se od većine tada bivamo poniženi i osramoćeni, jer se više ne uklapamo u neku modernu koncepciju života. A čovjek nije, niti će biti isključivo racionalno biće, već i emocionalno koje reagira na okruženje i energiju u tom okruženju. A ona je vrlo često negativna.
One su poput masovnih medija koji pomažu stvaranju i učvršćivanju vladajućih normi i vrijednosti. Naprosto djeluju kao svojevrsni narkotik čije djelovanje utječe na promjenu ponašanja, posebice u društvima u kojima se osjeća nedostatak demokracije, obrazovanja i kritičkog mišljenja. Svjesno potiču javnost da se zadovolji prosječnošću, misleći kako je biti vulgaran, neobrazovan, glup prirodno stanje adekvatno današnjem vremenu.
Tako je i s ljubavi prema domovini. Domoljub se identificira sa svojom zemljom i svojim narodom. Podrazumijeva ljubav prema domovini, ma kakva ona bila, bez potrebe da ju se glorificira i izdiže iznad drugih.
Naši političari nisu domoljubi već postavljenici bez ljubavi i mozga koji ne preispituju svoje činove, već mehaniziraju matricu ustanovljenog legaliteta. Čak ni bogovi nisu izdvojeni od prirode i sudbine već joj se pokoravaju. Čak se ni prvi pobunjenik Prometej ne suprotstavlja svim bogovima, On se, prije svega suprotstavlja Zeusu.
Badiou razvija i novi pogled na ljubav koji doživljava kao dugu, upornu avanturu, priliku za neprestano istraživanje drugosti i razlike što oslobađa pojedinca opsesije samim sobom i vlastitim identitetom: “Ljubav se ne može svesti na susret, jer ona je izgradnja. Enigma misli o ljubavi jest pitanje trajanja koje ju ostvaruje.
Najzanimljivija točka, ustvari, nije pitanje ekstaze početaka. Ekstaza početaka postoji, ali ljubav je prije svega trajna konstrukcija. Recimo da je ljubav uporna avantura. Avanturistička je strana nužna, ali tako je i s upornošću. Odustati kod prve prepreke, pri prvoj ozbiljnoj nesuglasici, prvim problemima, samo je izobličenje ljubavi. Prava je ljubav ona koja trajno trijumfira, ponekad i teško, nad preprekama koje joj postavljaju prostor, svijet i vrijeme”.
Koliko nas još uvijek vjeruje da je ljubav sila, subjektivna sila bez koje bi život postao bezbojan. Koliko nas vjeruje da je vječnost u ljubavi još uvijek moguće upisati u vrijeme. Koliko nas zapravo vjeruje kako je ljubavna sreća dokaz da vrijeme može prihvatiti vječnost, kao što su dokazi i politička zanesenost nekom revolucionarnom akcijom, užici i zanos koje nam pruža umjetnost ili recimo veselje nekim znanstvenim otkrićem…..?!
A koliko nas je zapravo skeptika s liberalnim svođenjem ljubavi na trenutno zadovoljstvo, lišeno obveze ili priče koja se ne boji ljubavi?
Kada sve to stavimo u politički kontekst tada dobijemo društvo bez ljubavi, zasićeno lažima, manipulacijama koje malograđanski demagozi pokušavaju razvlačiti, pokazujući važnost svojeg vlastitog postojanja, ne kao reformatori, već kao neuhranjeni, gladni likovi željni daljnje političke moći.
