Piše: Dr. Željko Holjevac
Jedna povijesna obljetnica u susjednoj Mađarskoj izazvala je ovih dana rasprave u hrvatskom medijskom prostoru. Riječ je o 100. obljetnici mirovnoga ugovora koji je potpisan 4. lipnja 1920. u dvorcu Trianon kraj Pariza i kojim je povijesna Ugarska poslije Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske svedena u granice današnje Mađarske.
Povijesna Ugarska protezala se od Karpata do Drave. Osim današnje Mađarske obuhvaćala je još i čitavu Slovačku, današnju rumunjsku Transilvaniju, Banat i Bačku koji su danas u Srbiji, austrijsku pokrajinu Gradišće (Burgenland) i od hrvatskih krajeva Međimurje i Baranju. U državnoj zajednici s Ugarskom bila i banska Hrvatska od Drave do sjevernoga Jadrana, ali kao autonomna kraljevina koja je zajedno s povijesnom Ugarskom činila zemlje krune Sv. Stjepana ili ugarsku polovicu tadašnje Austro-Ugarske.
U toj zajednici postojalo je posebno područje koje nije pripadalo ni povijesnoj Ugarskoj ni banskoj Hrvatskoj nego je imalo svoju upravu pod nadzorom guvernera vlade u Budimpešti. To je bila Rijeka, glavna pomorska luka zemalja ugarske krune, u kojoj je koncem 19. stoljeća sagrađena tzv. Guvernerova palača, danas Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja.
Na početku 20. stoljeća u povijesnoj Ugarskoj, ne računajući bansku Hrvatsku i Rijeku, jedva polovica stanovnika bili su Mađari. Druga polovica bili su Slovaci, Rumunji, Nijemci i ostali. U današnjoj Mađarskoj žive uglavnom Mađari. Pripadnika nacionalnih manjina manje je od 10%. Posljedica je to mirovnoga ugovora od prije stotinu godina koji je mađarska javnost zapamtila kao nacionalnu traumu, iako nije bio toliko nepravedan s obzirom da je Mađarima „podario“ homogenu nacionalnu državu. Doduše, mnogo je Mađara ostalo izvan te države, najviše u Transilvaniji koju Mađari zovu Erdelj. Ondje je tada živjelo dvije trećine Rumunja i potomaka njemačkih doseljenika, a jedna trećina stanovništva bili su Mađari.
Hrvati i Mađari živjeli su više od 800 godina (1102.-1918.) u zajedničkoj državi. Isprva su bili povezani osobom zajedničkoga kralja, a kasnije braća po oružju u uvjetima zajedničke obrane od turske ekspanzije. Ban Jelačić je 1848. poveo rat protiv ugarske vlade koja nije priznavala hrvatsku državnost, a 1868. sklopljena je kompromisna Hrvatsko-ugarska nagodba. Hrvatskoj su ostavljene neke ovlasti samo u sudstvu, školstvu, unutarnjoj upravi i vjerskim poslovima, ali i to je bila jedina takva autonomija u čitavome habsburškom imperiju od Alpa do Karpata.
Mađarsko prisjećanje na Trianon u povodu stote obljetnice, praćeno povijesnim kartama tzv. Velike Mađarske od Karpata do Jadrana, neki danas smatraju provokacijom i populističkim svojatanjem dijelova susjednih zemalja. Zaboravljaju da je mađarska vlada još 1918. mirno prihvatila odluku Hrvatskoga sabora o odcjepljenju od Austro-Ugarske i čak poslala svoje izaslanstvo u Zagreb kao središte provizorne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u predvečerje ujedinjenja sa Srbijom. Problema je bilo oko Međimurja, koje je vraćeno oružanom akcijom iz Zagreba, ali Drava kao višestoljetna granica nije bila sporna ni u vrijeme zajedničke države s Mađarima pa nije izgledno da bi to mogla postati danas ili sutra.
Ima u Hrvatskoj i povjesničara koji podsjećaju na bana Khuen-Héderváryja (1883.-1903.) kao primjer promađarske politike u prošlosti. Khuen je bio autokrat, no za njegove uprave krenuli prvi koraci hrvatskoga turizma, poticao se kulturni napredak, a stopa gospodarskoga rasta, prema nekim zapadnim istraživanjima, bila je viša u Hrvatskoj nego primjerice u Češkoj.
O Khuenu ni danas u Hrvatskoj nema poštene knjige, ali zato ima niz naslijeđenih mitova i stereotipa. Jedan od njih je i taj da je Khuen tobože nastojao mađarizirati Hrvatsku. Slabo mu je to išlo jer je u Hrvatskoj na kraju njegove ere jedva 2% domaćih ljudi znalo mađarski, što uopće ne čudi ako znamo da je tada više od polovice odraslih Hrvata bilo nepismeno.
Prije nekoliko dana mađarski je premijer Viktor Orban otkrio spomenik „Mađarske kalvarije“ na kojem su upisana mjesta koja su u prošlosti pripadala zemljama ugarske krune. Tamo piše i „Fiume“ (Rijeka) i „Tengerre magyar“ (Na more Mađar), što se pogrešno prevodi, slučajno ili ne, kao „Rijeka – mađarsko more“ ili slično tome.
„Zašto smo mi puna četiri tjedna govorili, a Magjari nas još nerazumiju? Nerazumiju; jer neznaju hrvatski“, pisao je davne 1861. zagrebački list Pozor. I u Hrvatskoj su, kako nekad tako i sad, malobrojni oni koji su koliko-toliko upućeni u mađarski jezik. Da je drukčije, bilo bi možda i manje nesporazuma. Jer dok izraz „Rijeka – mađarsko more“ asocira na pretenzije, izraz „Na more Mađar“ mogao bi asocirati i na dobrodošlu reklamu za hrvatski turizam na pragu prilično neizvjesne turističke sezone.
