Piše: Ina Vukić
I ciničari i optimisti (iako s teškim srcem) već dugo se upuštaju u mišljenje da će korupcija u Hrvatskoj (jedna od glavnih karakteristika bavljenja privatnim ili državnim poslom naslijeđena iz komunističke Jugoslavije) i dalje kužiti zemlju samo zato što korist od korupcije nadmašuje njezine troškove. Nakon što su prevarom sebi i svojim obiteljima priskrbili milijuneiz vladinih projekata i kompanija, alarmantno veliki broj pritvorenih korumpiranih službenika i direktora tvrtki može očekivati da će izaći iz zatvora i proživjeti ostatak svog života trošeći svoje nezakonito prskrbljeno bogatstvo ili će oni drugi izbjeći kazneni progon zbog povezanosti s pojedincima u hodnicima moći. Možda i ovdje leži razlog zašto su vlade i HDZa i SDPa u posljednja dva desetljeća počinile travestiju, najblaže rečeno, protiv hrvatskg iseljeništva koja u sebi posjeduje profesionalno iskustvo i poznavanje provedbe zakona i postupaka otpornih na korupciju i koja se razvijala u životu u etabliranim demokracijama s prezirom prema korupciji u društvu.
I HDZ-ove i SDP-ove vlade posebno su tijekom proteklog desetljeća otežavale i najčešće onemogućavale hrvatskim državljanim koji žive u iseljeništvu glasati na hrvatskim izborima iako im je pravo glasa zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske. No, da nije bilo izvanredno velikog doprinosa hrvatskog iseljeništva u stvaranju današnje neovisne Hrvatske i da se stalni i golemi priljev novca iz hrvatskog iseljeništva u Hrvatsku koji značajno smanjuje siromaštvo u Hrvatskoj nije nastavio sva ova protekla desetlijeća, Hrvatska bi se danas nesumnjivo nalazila u mnogo lošijem ekonomskom i političkom položaju. Birači su ti koji usmjeravaju i utječu na pozitivan (ili negativan) razvoj gospodarstva kao i na sve druge elemente životnog standarda. Pravo na razuman pristup biralištima tijekom proteklog desetljeća hrvatskom je iseljeništvu dovedeno na nerazumne i neprihvatljive razine – gotovo kažnjavajuće. Birališta smještena unutar hrvatskih zajednica kao što su hrvatski klubovi su ukinuta, a građani Hrvatske koji žive u inozemstvu koji žele glasati na izborima prisiljeni su glasati u hrvatskim diplomatsko-konzularnim misijama, koje su smještene predaleko da bi većina birača bez prevelikih putnih troškova i vremenski predugačkog putovanja mogla doći do njih. Elektroničko i poštansko glasanje, moćni alat demokracija kojeg koristi većina demokracija na svijetu, namjerno se zaobilazi i odlukom i akcijama svih vlada u Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća.
Proces stjecanja hrvatskog državljanstva ljudima koji žive u iseljeništvu hrvatskog porijekla postao je osobito od 2000. godine nerazumno težak, spor i kompliciran. Porez na inozemne mirovine uveden je na krajnje nepravedan način nakon što se Hrvat koji je svoju mirovinu stekao u inozemstvu vrati u Hrvatsku, svoju prvu domovinu. Prakticira se duplo oporezivanje tamo gdje međunarodni ugovori o izbjegavanju duplog oporezivanja nisu uvedeni. Klima za osnivanje poduzeća u Hrvatskoj postala je nerazumno teška i prožeta je destruktivnim birokratskim trakama. Mogla bih nastaviti dalje o političkoj i zakonodavnoj klimi u Hrvatskoj tijekom posljednja dva desetljeća koja je, uprkos otvorenim pozivima vlada da se Hrvati vrate iz iseljeništva, radila protiv i opirala se upravo postignuću tog cilja kojeg su vlade same sebi postavljale.
Što se tiče plaćanja poreza u Hrvatskoj i njegove sve većeg (nepoštenog) povezavanja s pravom glasa ja, i zaista mnogi, potrešeni smo u nevjerici. To jest, već nekoliko godina hrvatsku javnost, kako u Hrvatskoj tako i u iseljeništvu, bombardiraju pogrešni, destruktivni i potpuno izopačeni stavovi da „hrvatskoj dijaspori/iseljeništvu ne bi trebalo dopustiti da glasa na hrvatskim izborima jer ne plaća porez u Hrvatskoj.” Činjenica da Ustav Republike Hrvatske pruža pravo na glasanje svim građanima zemlje, bez obzira gdje žive, ne čuje se iz usta političara iz vladajućih koalicija kada se u javnosti izražavaju ovi stavovi. Činjenica da hrvatsko iseljeništvo znatno doprinosi poreznom prihodu hrvatske države se također ne čuje od vladajućih kao jedna od reakcija na ove izopačene stavove. Jedino političari „desničarske“ oporbe povremeno izražavaju i ističu ove činjenice o poreznom doprinosu hrvatskog iseljeništva hrvatskim vladinim prihodima. Ali, mainstream medije se na njih većinom ogluše.
Ako provedemo kratku inventuru doprinosa hrvatskog iseljeništva poreznim prihodima Republike Hrvatske onda nailazimo na hvale vrijedan popis stavki. U 2019. Hrvatska je narodna banka registrirala 1,74 milijardi eura doznaka putem bankovnih transfera ili depozita iz hrvatskog iseljeništva. Taj se broj lako može udvostručiti ako se uzme u obzir gotovina koju su fizički unijeli u zemlju Hrvati koji posjećuju Hrvatsku ili šalju gotovinu obitelji u Hrvatskoj putem onih koji posjećuju iseljeništvo. Ako pretpostavimo, a sa sigurnošću se to može učiniti, da se ove ogromne količine novca i doznaka iz iseljeništva troše u Hrvatskoj na kupnju robe i na razne usluge, tada porezni prihod za Hrvatsku koji je pridonijelo iseljeništvo kroz ovaj novac dolazi kroz 25% ili neku drugo stopu poreza na dodanu vrijednost, odnosno PDV, i naveliko je sjajan i za Hrvatsku značajan. Ono što je u tome još važnije jest činjenica da novčane doznake i fizički novac koji iz iseljeništva teče do Hrvatske također znači da taj novac ide prema smanjenju siromaštva u Hrvatskoj. Zatim, mnogi povratnici iz iseljeništva donose svoje inozemne mirovine, koje se oporezuju od 12,25 do 40%, ovisno o visini inozemne mirovine, a većina se oporezuje po višoj poreznoj stopi jer su mirovine u većini slučajeva visoke kada se usporede sa mjesečnim primanjima zaposlenih u Hrvatskoj. Da nisu Hrvati iz iseljeništva oni koji vole svoju prvu domovinu, ne bi se vratili u Hrvatsku živjeti, niti ju posjećivati redovito i često! Zatim slijede ulaganja u tvrtke koje su u Hrvatskoj osnovali ljudi iz hrvatskog iseljeništva (bilo da su ulagači ili vlasnici tvrtki koji žive u Hrvatskoj ili ne) i slijede porezni prihodi državi iz ulaganja iz iseljeništva. Zatim tu su razni porezi na zemljište i nekretnine koje Hrvati iz iseljeništva plaćaju u Hrvatskoj. Mogla bih nastaviti s prikazom poreza koje hrvatsko iseljeništvo plaća ili doprinosi Hrvatskoj, ali vjerujem da je ovo što sam ovdje nabrojila dovoljno da se dokaže i pokaže kako naveliko hrvatsko iseljeništvo pridonosi poreznim prihodima Hrvatske; pridonosi značajno. Nadalje, plaćanje poreza nije niti bi trebao biti uvjet za pravo glasa na izborima – državljanstvo je taj uvjet.
Krivi su vladajući i oporbeni političari ili zbog nedostatka upućivanja javnosti u vezi s tim pitanjem ili izravnim poticanjem takvog izopačenog stava prema hrvatskom iseljeništvu i njegovom biračkom pravu. Ti stavovi imaju izravan i destruktivan utjecaj na jedinstvo hrvatskog naroda koji bi trebao raditi na zajedničkom cilju, učiniti Hrvatsku boljim i pravednijim mjestom za život za sve. Nedavno, zastupnik u Hrvatskome saboru, Krešo Beljak, izjavio je za televiziju N1 “ukinuo bih glasove dijaspore. Onaj tko ne plaća porez u RH nema što glasati na izborima!”
Ne treba teško razmišljati kako bi se vidjela nepravda i izopačenost u Beljakovoj izjavi i mišljenju. Ako izvadimo hrvatsku dijasporu iz njegove formule (rečenice), govori li on također da hrvatski državljani koji žive u Hrvatskoj koji ne plaćaju porez (a ima ih mnoštvo – nezaposleni, oni s niskim primanjima, utajivači poreza …) također ne bi smjeli glasati!? Nisam naišla na ukor Beljaka od vladajuće stranke niti od glavne oporbene koalicije u Hrvatskoj zbog davanja takve izjave na javnoj TV od strane jednog zastupnika u Hrvatskome saboru. Može se samo zaključiti da objavljivanje takve razvratne i omalovažavajuće izjave o hrvatskom iseljeništvu odgovara i HDZ-ovoj vladajućoj i SDP-ovoj oporbenoj koaliciji. Čini se njihovoj političkoj agendi odgovara udaljavanje i otuđivanje iseljništva od domovine i u tome su jedini gubitnici ljudi (glasači) u Hrvatskoj koji za življenje ovise o novčanim i inim pošiljkama iz iseljeništva.
Logično je rješenje da predstojeći izbori u Hrvatskoj postignu rezultat gdje bi većina glasova bila protiv političkih stranaka koje su vodile hrvatske vlade u posljednja dva desetljeća. Možda je to s obzirom na članstva u strankama i nemoguće ostvariti, no za nadati se je da će svi Hrvati koji žive u Hrvatskoj koji su imali i koji ostvaruju materijalne koristi od članova obitelji ili prijatelja koji žive u iseljeništvu (korist koja im pomaže živjeti dostojnijim životom nego što bi imali ako bi živjeli samo od onoga što im dohodak u Hrvatskoj dopušta) dati svoj glas na izborima u solidarnosti s hrvatskim iseljeništvom i odbaciti i koaliciju HDZ i SDP jer to su one koalicije koje ugrožavaju i ugrožavale su kako financijsku pomoć iseljeništva tako i ljubav prema Hrvatskoj. Glasajte za istinsku promjenu, a ne za promjenu obećavanu od strane onih čiji dosadašnji rezultati u biti ne pokazuju stvarnu i održivu promjenu na bolje za većinu građana. Kako bilo koja stranka može ponovno pokrenuti ekonomiju koju su zapravo uspjeli srozati i ugroziti? Naravno, ne može! Nedostaje im znanje! Kako bilo koja stranka može riješiti zemlju korupcije koja negativno utječe na živote većine Hrvata u Hrvatskoj koji jedva preživljajaju, ako to nije uspjela za dvadeset godina? Naravno, ne može! Nedostaje im snaga volje i znanje!
Hrvatski sabor u petak, 15. svibnja 2020., na dnevnom redu imao je prijedlog vladine koalicije o raspuštanju u ponedjeljak, 18. svibnja, što će omogućiti da se opći izbori održe krajem lipnja ili početkom srpnja. Jačanjem uloge drugih političkih snaga pored HDZ i SDP dugo iščekivane promjene za Hrvatsku imaju realne šanse ali potrebno je svakom biraču zauzeti se za nacionalni smjer boljitka i napretka. Potrebna je solidarnost i uvažavanje hrvatskog iseljeništva.
Ina Vukić, Sydney, Australija
17. svibnja 2020.
O autorici članka:
Ina Vukić je rođena na otoku Korčuli, te od 1962. živi u Australiji ali i u Hrvatskoj tijekom sedamdesetih i ranih osamdesetih gdje je i studirala na sveučilištu u Zagrebu i živila. Posjeduje sveučilišne diplome iz psihologije iz Zagreba te iz Sydneya gdje nakon završenog fakulteta u Sydneyu i magistrira psihologiju. Kao stručna psihologinja u Australiji naročito se bavila kliničkom i političkom psihologijom. U zadnjih nekoliko godina provodi nekoliko mjeseci u Hrvatskoj gdje putuje dva do tri puta godišnje. U Australiji je istaknuta psihologinja te već dva desetlijeća radi kao glavna izvršna direktorica za usluge mentalnog zdravlja i invaliditet koje financira vlada Australije u sjevernom Sydneyu. Tijekom Domovinskog rata bila je najistaknutija žena u Australiji I iseljništvu u aktivnostima za lobiranje međunarodnog priznanja Hrvatske kao neovisne i suverene države, te u organiziranju sakupljanja više milijuna dolara novčane i druge pomoći obrani Hrvatske, zbrinjavanju izbjeglica i stotina hevatske djece ratne siročadi preko tadašnje udruge Spasite djecu Hrvatske koja je preimenovana u Humanitarna zaklada za djecu Hrvatske. Bila je od konca 1991. politička tajnica HDZa u Sydneyu i po Australiji, te početkom 1994. napustila je članstvo u HDZu nakon par godina neuspješne borbe oko nestalih novaca i čekova za pomoć Hrvatskoj osobito onih koji su bili predani 1992. godine gosp. Stjepanu Mesiću da ponese bolnici u Gospiću te za bankovni račun Hrvatskog nacionalnog fonda u Villachu, Austrija. U svibnju 1995. za svoje osobite zasluge za Republiku Hrvatsku odlikovana je Spomenicom domovinskog rata i Redom hrvatskog trolista. Autorica je brojnih novinskih i inih članaka, osobito na engleskom jeziku o Hrvatskoj i tranziciji u demokraciju koji su objavljivani diljem svijeta. Potaknuta potrebom i željom da se svijetom širi istina o Hrvatskoj 2011. započela je na engleskom jeziku veoma utjecajan blog “Hrvatska, rat i budućnost” namijenjen zbivanjima u i oko Hrvatske osobito povijesno-politička te ona vezana uz Domovinski rat i poslije njega glede demokratizacije hrvatskog društva i povezana politička pitanja, na kojem i dan danas redovito piše i objavljuje. Njezini članci i osvrti osobito na rad Međunarodnog krivičnog suda u Hagu , o Domovinskom ratu i njegovim vrijednostima, o tranziciji iz komunizma (jednostranačko društvo) u demokraciju (višestranačko društvo) te o ulozi i važnosti hrvatske dijaspore za Hrvatsku već su citirani u dvadesetak knjiga o međunarodnom pravu i sukobima, koje su izdali izdavačke kuće poput Oxford i Washington sveučilišta, te u do sada u 117 akademskih radova svjetskih znanstvenika. Već dvije godine dopredsjednica je HAZUDDa (Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini) čije je sjedište u Švicarskoj.
