Piše: Snježana Nemec
Promjene se događaju i to je razvidno, kao što je razvidno da su promjene jedine postojane pa bile one i loše, i da bez zakonitosti promjena nema stava i djelovanja u pravom smjeru. Nije vrijeme širenja panike, nikada nije ni bilo. Dovođenje do životne malodušnosti i gubitka istinske radosti govori o isključivanju razuma i srca. Posebno srca koje je uvijek rješenje za ljudsku patnju, izlaz iz svake čovjekove krize i konačni smisao našeg postojanja.
Medijsko širenje panike oko koronavirusa nikome nije potrebno. Izjave poput – to je tek početak katastrofe, što nas sve očekuje djeluju gore nego predviđanja babe Vange. Ako nekome i koristi tada isti zaboravljaju činjenicu da se razina svijesti podiže i da čovjek sve više shvaća da ne živi samo na jednoj razini već da su mu spoznaje višedimenzionalne. Ovu činjenicu treba što češće ponavljati, i ponavljajte je kako bi mogli u datim okolnostima razlučiti bitno od nebitnog, obmane od istine, i sve više uživati u toj spoznaji.
Takvim djelovanjem nema pokretačke, zdrave strasti, nema optimizma, nema oslobađanja od nakupina svega i svačega kao pokretača za bolje sutra. To je mračno raspoloženje koje ne može ili neće vidjeti blistajuću, svjetlu renesansu koja uvijek dolazi nakon nevolja.
Kada smo već kod pokretačke strasti svi mi u sebi nosimo strast kao esenciju života, slabiju ili jaču, svi smo pozvani da nešto napravimo, da zaoremo neku osobitu brazdu života i ostavimo trag, svi imamo potencijala za nešto, i svi u sebi nosimo entuzijazam kao jedan od najmoćnijih pokretača pa neka to bude u tonu, ne onog koji širi lažnu nadu i optimizam već onog koji izvlači najbolje iz najgorih situacija. Pa nismo li zato i na svijet poslani?! Viktorija, Glad, Pan- ljubav, patnja, priroda nisu čovjeku dani ni da bi patio, ni da bi uživao, ni da mu razum pomogne da iz njih izvuće što je moguće više sreće sa što manje muke. Dani su i poslani da izazovu one snage koje njegovoj mašti pomažu da stvara neki drugi svijet.
Što je sa svim tim danim im „materijalom“ koji pokreće, stvara, unosi svjetlost u odnos spram sebe samih i uzajmni odnos društvenih grupacija koja se već pokazala i dokazala u svojim zemaljskim konturama?! Zašto se ne koriste na način kako treba?!
Širiti paniku je je stanje bez pomaka, bez pogleda u budućnost. Postojala su i postojat će vremena kad iz mraka morate prijeći u vlastito oslobođenje. Kad morate svoj mentalni prostor pročistiti od svih nakupljenih emocionalnih sukoba, proživljavanjem tih istih osjećaja, naročito onih skrivenih. Nešto kao da se odjednom nađete u sablasno praznoj kući. Okrećete se oko sebe, uplašeni, zaustavljeni u vlastitoj tišini. Sjednete, a preko puta puta vas na stolu su jabuke. One iste koje stoljećima govore o ljubavi i besmrtnosti iz vrta Hesperida. Okusu i mirisu Božje riječi iz „Pjesme nad pjesmama“. Smirujete se i počinjete promatrati trenutak svog vlastitog postojanja.
Pročitati i Aristotela, prvog teoretičara tragedije, njegovo razmišljanje o katarzi, čišćenju. Pročitati i shvatiti kako taj katarzični učinak preporođuje i nas same. Ponešto naučiti i o karakteristikama te iste Aristotelove tragedije: o tragičnom junaku, tragičnoj krivnji, završetku krivnje, katarzi i uzvišenom stilu. I, upravo u toj konačnici, u tom Uzvišenom stilu sadržano je sve što bi trebali razumjeti.
Promjene se događaju i to je razvidno, kao što je razvidno da su promjene jedine postojane pa bile one i loše, i da bez zakonitosti promjena nema stava i djelovanja u pravom smjeru. Nije vrijeme širenja panike, nikada nije ni bilo. Dovođenje do životne malodušnosti i gubitka istinske radosti govori o isključivanju razuma i srca. Posebno srca koje je uvijek rješenje za ljudsku patnju, izlaz iz svake čovjekove krize i konačni smisao našeg postojanja.
Tko hoće, razumjet će. Tko neće, sve napisano i izgovoreno neće nikada naći svoju podlogu za drugačije djelovanje koje može itekako podignuti čitanost, utjecati na klikove i brojčanike.
Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!
