Piše: Snježana Nemec
„…Ja sam kao dobar graditelj postavio temelj, a drugi nadoziđuje. Ali neka svatko pazi kako nadoziđuje!
Jedini mehanizam kako se sačuvati od koronavirusa je disciplina, samokontrola, razumijevanja realnosti i svjetskih kretanja koja su zamagljena, ali se naslućuju, i upravo zbog toga traže više pažnje i ozbiljnosti. Sve ono što nam se čini nestvarno i nepojmljivo ljudskom razumu itekako je stvarno i pojmljivo. Sve ono o čemu ne želimo razmišljati, jer nam je previše ili svrstavamo u kategoriju gluposti o kojoj ne vrijedi raspravljati je upravo ono na što bi trebali obratiti pozornost.
Pokojni njemački kancelar Helmut Schmidt rekao je: “Unterschätzen Sie nie die Dummheiten einer Regierung” – Nikad ne potcjenjujte gluposti jedne Vlade. Parafrazirat ću i metaforički upotrijebiti ovu rečenicu i reći – nikad ne podcjenjujmo manipulacije i stvoreni privid koji je svuda oko nas, i preko kojeg pokazujemo svoje neznanje, bez prave moći prosuđivanja i odvajanja bitnog od nebitnog. Običan život koji živimo stalno nas drži u zabludi i uvjerenju kako moramo ostati pasivni, posebno na planu osvješćivanja, jer osvješćivanje znači suočavanje s istinom. Djelujemo nagonski, ne vjerujemo svojoj inteligenciji koja je neovisna od osjetila. Zarobljeni u tom novom svijetu privida, prestajemo razmišljati svojom glavom.
Svjetska pozornica je kao veliko kazalište sjena, prostor u koje izvor čiste svjetlosti rijetko dopire, i u kojem galopiraju jahači sjena.Ti jahači nisu fiktivni, izmišljeni likovi kao u istoimenom japanskom crtanom filmu, oni su itekako stvarni i svojim potezima iz sjene oni djeluju i ostvaruju svoje nerijetko opasne ciljeve, u kojima mi dođemo kao knez Miškin, koji zbog svoje nemoći i pasivnosti figurira kao jurodivi, svete budale.
Sva ta nejasnoća je ujedno i potvrda kako zaboravljeni istinski duh filozofije koja teži jednostavnosti i jasnoći nikada nije bio potrebniji kao odmak od današnjeg života koji se urušava pod silinom riječi i informacija, ispod kojih više nisi siguran što se krije.
Ne zaboravimo, život je davno postao grandiozni kotač koji se mehanički okreće, i upravo ta mehaničnost je užas suvremenog društva. Sloboda tržišta, konkurencija dovela je do svoje vlastite proturječnosti-do željezne prese pod kojojm se koprca slobodna osoba. Sve je obuhvatio kovitlac industrijskog života koji može opstati samo pod uvjetom da se svi društveni slojevi slijepo potčinjavaju ukusima koje je on formirao. Zamislimo kada bi s visine mogli gledati sve kutove Europe, svijeta, kretanje ljudi podsjećalo bi na pravilne mehaničke pokrete marioneta. Svugdje, radnici kreću prema tvornicama, milijuni radnih ruku traže zaradu, milijuni strojeva- ogromne rashode. Tu očajničku hajku moguće je zadovoljiti samo izbacivanjem milijardi bala tkanine na tržište, tona hrane….Kotač ne staje, tehnologija se razvija, kompanije se udružuju kako bi opstale na tržištu, osmišljavaju se strategije za veću konkurentnost, osmišljavaju se razvojni trendovi europskog menadžmenta i trijade preko regionalnih i globalnih ekonomskih integracija, brze i kompleksne prilagodbe ekonomskih sustava, jer niti jedan od njih nije potpun.
Svjedočili smo već kako napadi virusa ostavljaju i
ekonomske posljedice na zemlje, vrijednosti na burzi padaju čim netko šmrcne,
gubici se broje u milijardama neke valute. Ta činjenica ako joj pripišemo i svu
tu (ne)vidljivost izgledala bi ovako: I onda neka sila baci virus na Kineze,
jer im je trgovinska razmjena pri samom vrhu. Onda sila kaže – sada će bogati
svijet ucijeniti Kinu i smanjiti joj izvoz, i sve to skupa dok se razmjenjuju
milijarde na burzi sa Kinezima, čekajući da ta ista sila „pobije“ njihove
trgovinske partnere. A onda Kinezi kako bi spasili izvoz sklope savez s drugim
kojem smeta taj isti izvoz i zajednički pronalaze način kako sve to
zamagliti. Nevjerojatna je to satira u
kojoj žrtvena zdjela nije napunjena različitim vrstama voća, već nama.
Naravno, s ove pozicije sve navedeno
zvuči kao kula u zraku, najobičnjija tlapnja, jetka satira Moreove Utopije. Ali
baš zato osvješćivanje nikada nije bilo potrebnije. Baš zato dopustite ponekad razumu
da šuti, tamo gdje nasavršena ljudska logika nema što raditi, gdje mjesto
nalaze samo neobjašnjive i nevidljive sposobnosti ljudske duše.
I ne zaboravimo da je čovjek slobodno biće koje razmišlja svojom glavom, koje u ovim zahtjevnim vremenima mora poznavati teoriju nečujnog dijaloga, riječi koje imaju drugostupanjsko značenje i koje ne čuješ, ali iza kojih se nerijetko krije istina. Sjetimo se i onoga što je u konačnici ipak najvažnije a to je osjećaj zajedničke svrhe koji nikada nije izgubljen pa i onda kada nam se čini da je.
U ovom nepojmljivom ludilu koje je došlo i za koje je još uvijek nejasno kako se prelilo na cijeli svijet, dok se u nekom trenutku ne rasvijetli, a hoće, mi smo zapravo sretnici, jer imamo odgovorne ljude u nacionalnom stožeru koji čuvaju temeljne vrijednosti – zdravlje i život, kojima vjerujemo za sve što poduzimaju, i upravo ta vjera je sada najvažnija. Zdravstvene radnike koji se nesebično daju, i ako se i kad se netko od nas nađe u njihovim rukama imat će tu vjeru da će sve biti u redu.
Tekst završavam uz jak potres koji čovjek, uz ostalo ne može više usporediti ni sa čim nego sa opomenom za sve što čovjek radi. Zato ću završiti Poslanicom Korinćanima:
Prema Božijoj milosti koja mi je darovana, ja sam kao dobar graditelj postavio temelj, a drugi nadoziđuje. Ali neka svatko pazi kako nadoziđuje!…Nadoziđuje li tko na tom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenom, drvetom, sijenom, slamom: Svačije će djelo postati očevidno. Dan će ga, naime, pokazati, jer će se pojaviti s vatrom i ta će vatra ispitati kakvo je svačije djelo. Ako čije djelo zbilja ostane, tko ga je nazidao, primit će plaću; ako čije dijelo zbilja izgori, taj će štetovati. A sam će spasiti, ali tek kao kroz vatru.
