Piše: Snježana Nemec
Sav taj naš trud, naša vjera u ljude, u idealizam koji govori da čovjek uvijek može bolje u konačnici postane naša frustracija, a mi poput neuspjelog Prometeja i Fausta koji se ne mire sa zaslijepljenim nastojanjima druge strane da sve to obezvrijedi. No čovjek morat vjerovati i nadati se i dalje, jer te vjera i nada drži budnim, čuva od svakog oblika sebičnosti i ostavlja mirnim.
Ako smo u nekom odnosu otvoreni, iskreni i odani, ako vjerujemo da je i druga strana takva mi smo danas naivni i glupi. Ako vidimo ili osjetimo da je odnos prožet lažima, licemjerjem koje oduvijek ima kazuističku gipkost u kojoj nema prevare koja se ne opravdava višim ciljem, bahatošću koja precjenjuje vlastitu vrijednost, a i dalje pokušavamo ukazati da je jasnoća u istini i iskrenosti kao putu ka dobrim odnosima, mi postajemo još naivniji i gluplji. Sav taj naš trud, naša vjera u ljude, u idealizam koji govori da čovjek uvijek može bolje u konačnici postane naša frustracija, a mi poput neuspjelog Prometeja i Fausta koji se ne mire sa zaslijepljenim nastojanjima druge strane da sve to obezvrijedi. No čovjek morat vjerovati i nadati se i dalje, jer te vjera i nada drži budnim, čuva od svakog oblika sebičnosti i ostavlja mirnim.
Što sam starija sve češće razmišljam o tome i ne nalazim prave odgovore, što između ostalog pokazuje kako su naši isprekidani usklici i rečenice, naši planovi traženja puta samo simboli, grubi, banalni prikazi sumnji i traženja čovječanstva. Odgovor koji se nudi kroz smanjivanje očekivanja kao putu sreći osobno mi je neprihvatljiv, jer se radi o samoj esenciji života i suživota, razumijevanja jedni drugih. Na tom tragu moje divljenje prema naivcima, djeci i „luđacima“ sve je veće, jer oni su ti u kojima je još uvijek sadržana naša bit, koji tu istu bit, svoje povjerenje i vjeru u ljude daju unaprijed, pokazujući tako snagu jačega koja se danas kvalificira kao slabost i infantilnost. Izvrnute su to vrijednosti naglavačke kao i mnoge druge.
Naravno, racionalno, znanstveno čovjek može i nalazi uzroke ovakvom ponašanju u kojem u osnovi čovjek ne uvažava drugog čovjeka, ali istinski, dušom su mu neshvatljive. Ako kažemo, svijet u kojem živimo stvara nove fragmenete i fragmentiranosti, s modernošću raste i osjećaj da život više ne može ponuditi ništa vrijedno, a “egzistencijalna izolacija”, ne predstavlja samo razdvojenost jednih od drugih nego i razdvojenost od moralnih izvora nužno potrebnih za potpunu egzistenciju (Giddens, 199.), fenomen narcizma u kojem ljudi više i ne traže rješenja za “velike” probleme već su koncentirrani na sebe same i na „strategiju vlastitog opstanka“ u kojem nema mjesta drugome su samo činjenice koje ne olakšavaju naše unutarnje stanje.
U takvim kretanjima i Dobro uzmiče pred zlom, bilo ono fizičko, moralno ili metafizičko zlo. Ako maknemo metafizičko koje je ukorijeneno u nesavršenosti samog čovjeka pa čak i fizičko kao posljedicu nesavršenosti svijeta ostaje nam moralno zlo koje je u slobodi čovjeka i njegovom izboru koju će stranu zauzeti. No ljudi kao uzročno- posljedičnu vezu metafizičkog i fizičkog zla sve manje biraju Dobro kao dužnost svakog pojedinca, kao uvjet dobrog života i suživota. Neprepoznavanje mogućnosti izbora držim najopasnijim i najgorim, jer se prelijeva kroz sve segmente života pa i kroz bakterije i viruse kao posljedice globalizma, u kojem prema surovoj Darwinovoj teoriji najjači opstaju.
U ovako postavljenim stvarima sve manje se prepoznaje i važnost odgovornosti kao opće ljudske, etičke vrijednosti koju pojedinac usvaja još od malih nogu i koju treba ne samo njegovati već i očuvati. A ne prepoznaje se, jer se iskorjenjujemo iz tradicionanih odnosa i guramo u nove u kojima se ne snalazimo. Odgovornost za izgovorenu riječ, za svoje ponašanje, za život drugoga, za prirodu i okolinu. Odgovornost nije riječ koja ima negativnu konotaciju. Ona nije teret, nije ni dužnost. To je odgovor koji utječe na promijenu situacije i na promjenu sebe samih. Biti odgovoran znači i kritički i samokritički prosuđivati, odlučivati i biti spreman odgovarati za svaki svoj čin. Odbacivanjem odgovornosti nerijetko teret prebacujemo na druge, na sudbinu, na lošu sreću, na neznanu silu što vuče svoje korijene još od ranjivosti istočnim grijehom – Žena koju si stavio uza me-ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.
Sve te spoznaje ne olakšavaju stanje našeg duha kad smo iznevjereni, kad nije prepoznata nikad potrebnija jasnoća kao put ka dobrim odnosima, kada naša vjera u ljude krivo protumaći zbog nemogućnosti drugoga da sagleda sumnje, malodušje, tupu ravnodušnost kao rezultate suvremenog društva koje je zapalo u slijepu ulicu.
Jednom sam napisala i ponovit ću. Čuvajte „naivce“, ljude koji su iskreni i odani, koji vam ukazuju na potrebu istog i koji su u konačnici odgovorni. Njima je stalo do vas.
