Piše: Snježana Nemec
Ako sav taj materijal vučemo iz djetinjstva ili nekih ranijih vremena, a koji govori da se od nas očekuje poslušnost, da nikad nismo dovoljni dobri spram onih drugih i velične koju su stvorili o sebi samima tada taj materijal prenosimo na sve odnose u kojima jesmo. Tada dolazimo i u situaciju da nam se ne iskazuje poštovanje, da nam je dostojanstvo ozbiljno poljuljano. Ako za sobom vučemo neki strah on će biti prepoznat i za to ćete dobiti neki vid potvrde vašeg stanja, bilo da se radi o vašem nadređenom, vašem partneru ili državi. To je gotovo životna filofofija, aksiom koji se ne dokazuje.
Kako god okrenemo uvijek se se na kraju vraćamo sebi. To je, uostalom i jedino mjesto gdje možeš doći i sačekati samog sebe, nakon događaja i stanja u koja te ista dovode. Stanja vraćanja sebi nije nitko pošteđen pa tako ni predsjednički kandidati. Pobijedili ili izgubili, povratak je neminovan samo što je materijal zvan – dobro sam ili nisam dobro, ipak drugačiji. Kako se oni osjećaju, koje je stanje njihovog duha, vlada li tu mir ili oluja ili se sve to miješa je ipak samo pretpostavka, a kažu da pametni ljudi ne pretpostavljaju. No ono što je pitanje i koje bi predsjednički kandidati u susretu sa samim sobom trebali postaviti je kako se mi osjećamo, navučeni kroz sve te godine na neko stanje sado – mazo odnosa, u kojem se metaforički rečeno na jedan mig bacamo u vatru, znajući da ipak u konačnici tu nema nekog progresa koji očekujemo.
Nakupine lošeg materijala, sva ta naša svijest i podsvijest mora se negdje ispoljiti pa tako nakon sučeljavanja čovjek ode spavati nadajući se mirnoj noći. No to nije bila mirna noć već mala noćna mora, jer u noći je podsvijest u „punom sjaju“ i drma nas poput groznice, ukazujući nam kako je to netko rekao, na programe i traume ali i energetske nakupine koje smo preuzeli od drugih i koje nam ne daju mira. Uglavnom, odlazim kod frizerke, a ista mi na kraju umjesto frizure naplaćuje komad pancete za 564 kune. Provlači karticu, traži odobrenje. Prošlo je. Potom se bunim, čini se zakašnjelo. Frizerka prepoznaje moje stanje i pokušava me smiriti ponovno provlačeći karticu na 24 rate. Odlazim nezadovoljna uslugom, ali mirnija jer nametnuto mi je ipak rastegnuto da mogu preživjeti.
Esencijalno je pitanje kako je došlo do takvog unutarnjeg stanja, od kuda sav taj loš materijal koji smo nakupljali kada razmišljamo, pitamo se, slušamo, govorimo, čitamo…Zbog čega ili koji dio nas zapravo kreira ovakvo stanje. Ono smo što posjedujemo u sebi, što smo upijali u vanjskom svijetu i bili izloženi programiranju ili manipulaciji i upravo s tim kreiramo svoje stanje.
Ako sav taj materijal vučemo iz djetinjstva ili nekih ranijih vremena, a koji govori da se od nas očekuje poslušnost, da nikad nismo dovoljno dobri spram onih drugih i velične koju su stvorili o sebi samima tada taj materijal prenosimo na sve odnose u kojima jesmo. Tada dolazimo i u situaciju da nam se ne iskazuje poštovanje, da nam je je dostojanstvo ozbiljno poljuljano. Ako za sobom vučemo neki strah on će biti prepoznat i za to ćete dobiti neki vid potvrde vašeg stanja, bilo da se radi o vašem nadređenom, vašem partneru ili državi. To je gotovo životna filozofija, aksiom koji se ne dokazuje.
Sva ta naša negativna uvjerenja koja se poput sjene vuku izgledaju kao rupe u koju svi oni frustrirani, gnjevni, oni čiji ego ne prepoznaje riječ doziranje, oni koji su se proglasili šekspirovskim makro svijetom ubacuju svoj otpad. To su ljudi oko nas, naši poznanici, kolege, susjedi, naši partneri od kojih to najmanje očekujemo i koji će vam kako je to netko rekao “davati” mrvice ljubavi i arsenal “postupaka” koji će u izazvati strahove da ga nismo dostojne, da će nas odbaciti, da je nedostižan. Takvi mogu pokazati i grubost i agresiju, ponižavanje i obezvrjeđivanje sve do točke kada ni ne primjećujemo da smo oblikovani prema “zahtjevima” onog drugog, što, ubija našu osobnost i odnos u kojem jesmo.
Ta točka oblikovanja prema „zahtjevima“ metaforički je i naš odnos s politikom, u kojem oblikovanje nije grubo već suptilno, do granice neprepoznatljivosti i nemogućnositi isčitavanja, ali tragovi ostaju.
Naše snage u takvim stanjima moraju biti usmjerene na popravljanje samog sebe, na sposobnost upravljanja i davanja smisla vlastitim mislima, emocijama i ponašanjima. I koliko god bilo teško kopati po našoj podsvijesti koja, iako primitivna uvijek pobjeđuje u jednom trenutku ćete tamo pronaći ono što ste izgubili. To je jedini način da izbacite sav taj nakupljeni i loš materijal u vama kako bi spasili sebe i bili ono što uistinu jeste, a ne što ste postali u svjesnom stanju nametnutim. Nametnuto, grubo ili suptilno je nametnuto i ne može biti dobro, jer vas odvaja od vas samih.
