Stjepan, sv., đakon i prvomučenik (?, oko 15. – Jeruzalem, oko 40.), jedan od sedmorice prvih đakona koji je uživao posebno povjerenje u prvoj kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu. Djela apostolska izvještavaju o njegovu izboru, o optužbama protiv njega, o njegovu govoru pred Velikim vijećem i o njegovu kamenovanju s kojim se složio i Savao (poslije obraćenja sv. Pavao). Tako je Stjepan postao prvi mučenik kršćanske vjere. Prikazuje se kao mladić odjeven u đakonsku dalmatiku te drži palmu mučeništva; posebna mu je oznaka hrpa kamenja kojim je pogubljen. Često se prikazuje zajedno sa sv. Lovrom mučenikom.
Blagdan je svetog Stjepana u kojem se, dan poslije Božića, kada se katolici spominju svojeg prvomučenika – simbola borbe za pravdu i praštanje.
Na Štefanje počinje blagoslov obitelji po kućama, a mnogi će, poput Stjepana, Štefa, Stipe, Štefice i Štefanije, slaviti i svoj imendan. Sveti Stjepan zbog svog propovijedanja Isusovog nauka i pripadništva zajednici kršćanskih učenika, bio je oko 36. godine nakon Krista osuđen za bogohuljenje.
Kazna je bila kamenovanje do smrti izvan gradskih zidina Jeruzalema.
Na Stjepanje, Stipanje ili Štefanje, u sjevernim se hrvatskim krajevima štuje dan konja ili mazgi čiji je svetac zaštitnik. Seljaci su u Istri na taj dan izlazili s konjima, jahali ili se utrkivali.
Na sam Božić u Hrvatskoj ljudi nisu odlazili u posjete, već su bili doma s obitelji, ali drugog dana Božića, dakle, na Štefanje, obilazili su rođake i prijatelje. Mlade su snahe posjećivale roditeljski dom i majci i ocu nosile darove.
Postoje i neke narodne izreke vezane uz ovaj dan. “Kiša na Štefanje obećaje sljedećeg ljeta žita manje.” Ta izreka slična je onoj “bolje Božić kužan nego južan”, što znači da za to doba godine nije primjereno toplo i kišno vrijeme, pa će stoga plodnost sljedeće godine biti mala.
