Zabrana dežurstva u školi kao još jedan oblik relativizma i bacanja u krajnosti

Snježana Nemec

Piše: Snježana Nemec

I što zapravo očekujemo kada se šalju ovakve poruke i kada u konačnici dobijemo razmažena derišta, s  izvrnutim vrijednostima koja im usađuju sami roditelji i sustav. Čemu čuđenje kada na kraju dobijemo neodgovorno i bahato dijete koje više ne prepoznaje niti četiri čarobne riječi- molim, hvala, oprosti, izvoli, i koje godinama poslije taj isti pristup prenosi na svoju djecu. No prije nego ih prenese s njima se suočavaju njihove suprotnosti, upravo oni kojima  nije bio problem  dežurati, koji su učili što znači odgovornost i zajedništvo, i koji na kraju odrastanja u nemoći funkcioniranja ili bilo kakvih promjena zaključe – frustra.

Inspekcija je zabranila da djeca dežuraju na vratima škole i u kuhinji. Zabrana je nastala zbog prijave roditelja, ili još bolje zbog latentne opasnosti da se roditelji ne počnu buniti i zakotrljaju sav taj problem koji u stvarnosti ne postoji. I moja generacija je dežurala, i  generacije prije i poslije su dežurale, i evo nas, preživjeli smo, i ne mora se s nama baviti Freud niti se provoditi nad nama psihoanaliza jer nema tu ničega nesvjesnog koje nas uznemiruje i do kojeg treba doći.

Takvim činom ne izrabljuje se djecu, kako  navode neki nego im se stvara osjećaj odgovornosti,  brige i zajedništva. Ako se kojim slučajem i utvrdi da se radi o nekom obliku izrabljivanja, u što mi je teško povjerovati tada se to sankcionira kao pojedini slučaj i tu je kraj priče.  Konstatacija da je djeci mjesto u klupama, na nastavi postaje apsurdna, jer dežurstvo nikome neće oduzeti znanje ako ga želi steći. 

I što zapravo očekujemo kada se šalju ovakve poruke i kada u konačnici dobijemo razmažena derišta, s  izvrnutim  vrijednostima koja im usađuju sami roditelji i sustav. Čemu čuđenje kada na kraju dobijemo neodgovorno i bahato dijete koje više ne prepoznaje niti četiri čarobne riječi- molim, hvala, oprosti, izvoli, i koje godinama poslije taj isti pristup prenosi na svoju djecu. No prije nego ih prenese s njima se suočavaju njihove suprotnosti, upravo oni kojima  nije bio problem  dežurati, koji su učili što znači odgovornost i zajedništvo. i koji na kraju odrastanja u nemoći funkcioniranja ili bilo kakvih promjena zaključe – frustra. Većina tada  postaje manjina koja se Don Quijotski bori sa vjetrenjačama, a onda u nekom trenutku shvate da su vitezovi lutalice  davno nestali i da su iz zamijenila neka čudna uređenja.  Tada se, naravno  otvara i pitanje morala – treba li se neprekidno suludo kretanje „naprijed“ vršiti preko žrtva, jer u osnovi i djeca i roditelji, a i inspekcija su žrtve globalnog kretanja.  Moral kaže- nikako, ali taj isti moral opovrgava rečeno, jer svakodnevno se gazi  preko tih istih žrtva i živi život na tuđi račun kako bi opstali, svatko iz svog razloga. Ne vidjeti ili banalizirati ovaj globalni fenomen  znači uistinu biti slijep.

I kada sve to napišeš, kada kažeš  – ne radite dobro nikome, niti svojoj djeci  niti društvu što možete očekivati nego napad roditelja koji ne mogu pojmiti ništa što govori o tome da im pogled ne doseže niti dva bloka iza, da to čak  i nije njihov pristup već nametnuti obazac ponašanja koji ne razumiju.  Sve više uspavani ne vide kako je većina onog što smatramo istinom rezultat utjecaja svijeta u kojem živimo, a spoznavanje znači vidjeti stvarnost u njenoj ogoljenosti, spoznavanje znači prodiranje sve do samog korijena i uzroka.

Tako je danas sa mnogim stvarima koje ne možeš izreći,  jer svi su bogom dani, svi imaju pravo na sve,  ne razumijevajući da u osnovi nemaju pravo na ništa, osim na deklarativnoj razini. Svima je dan osjećaj da su jedino oni važni, da je njihova individulanost, bez potrebe za zajedništvom na prvom mjestu. Ako imaš koliko-toliko jasnu sliku onoga što se događa često se to predstavlja kao svojevrsni fundamentalizam, dok se na drugoj strani relativizam, u komu se čovjek baca u krajnosti pojavljuje kao jedini primjereni način ponašanja, u kojem se vlastito ja i njegovi prohtjevi shvaćaju kao jedino mjerilo.