Piše: Vedran Morin
Hrvatska demokratska zajednica konačno je uspjela u svom dugogodišnjem naumu. Neki kažu da je Pravaštvo uništeno zahvaljujući Anti Đapiću, pa ukoliko je zbilja tako sa Hrvatskim suverenistima smo doživjeli konačni krah stoljetne ideje Ante Starčevića. Time je HDZ suvereno zasjeo na tron desnoga centra, osiguravši spokoj barem do sljedećih parlamentarnih izbora.
Pod “krovom” tzv. Hrvatskih suverenista okupio se “rezervni” HDZ, odnosno na vrhu ove koalicije pozicionirane političare koji su iz HDZ-a otišli upravo zbog njima bolne činjenice gubitka ovih ili onih prilika. Tako sada desno od centra imamo HDZ i tzv. Hrvatske suvereniste pa je jasno da se tu više ne može oformiti konkretna politička snaga desnog centra jer je ovime pokriveno široko biračko tijelo. Iako sam posljednjih dana napadan i vrijeđan zbog svojih stavova, sve ovo će se s vremenom iskristalizirati.
Svoje argumente temeljim iskustvom po principu “već viđenog” i na primjeru aktualnog ministra zdravstva Milana Kujundžića koji se HDZ-u ponovno priklonio zbog pozicije, iako je svojevremeno razočaran prilikama u HDZ-u osnovao Hrvatsku zoru – nazovi domoljubnu, demokršćansko-pravašku stranku. Nije se Hrvatska s tom zorom probudila, niti je sunce svanulo našem zdravstvu već je tu riječ samo i jedino o “prilici”. Pogledate li redom ta imena koja su se našla pod “političkim kišobranom” Suverenista riječ je o bivšim članovima HDZ-a, odnosno predstavnicima političkih stranaka koji nerijetko na nacionalnoj ili lokalnoj razini prisno i otvoreno koaliraju sa HDZ-om. Najbolji primjer tome je Hrast, a nije daleko ni Hasanbegovićeva potpora Bandićevoj koaliciji s HDZ-om u Gradu Zagrebu.
Što je, dakle, narod dobio formiranjem Hrvatskih suverenista? Pravaštvo sigurno nije jer ono je ovime definitivno izmurlo, koliko god neki uporno tvrdili da čvrsto zastupaju stavove Ante Starčevića. Naravno, što drugo očekivati od političara nego bacanje magle u oči javnosti, koja uvijek prvo skoči pa kaže hop kada bolno prizemlji na tvrdi asfalt. Pitanje koje se normalno sada postavlja je, kako će se situacija kod Suverenista odvijati kada stignu parlamentarni izbori pa se budu trebale dijeliti pozicije. Hoćemo li nanovo svjedočiti već viđenom scenariju osnivanja HSP-a 6, HSP-a 7 ili na primjeru “neraskidive ljubavi” između Ivana Vilibora Sinčića i Ivana Pernara koja je pukla, gle čuda, zbog vlastitih interesa.
Ono što također diskreditira Suvereniste i potkrjepljuje moje tvrdnje je činjenica da ozbiljna politička snaga uključuje i brigu za stranačku mladež, dok Hrvatske suvereniste predstavljaju političari od 50 i više godina. Samim time bilo kakva inicijativa da se oformi stranačka mladež kod Suverenista je nemoguća misija upravo zbog općepoznate taštine brojnih Pravaša koji su se također našli pod ovim “političkim kišobranom”. Tako smo dobili HDZ 1 i HDZ 2, dok je ideja samoga pravaštva samo pusta riječ u programu od kojega Hrvatska ionako nema perspektivu. Mladi odlaze jer stariji ne daju mladosti da dođe do glasa, osim ako si Karlo Ressler, istrenirani patuljak s ciljem da se brine i živi za stranku i samo za stranku.
Osim svega navedenog, ostali smo i bez tradicionalnih ideja Hrvatske seljačke stranke, također zahvaljujući vlastitom interesu jednog političara. A narod kao guske u maglu nikako da pokopča, no dok netko i pohvata ove političke igre već je kasno.
