Nakon presude arbitražnog ad hoc suda, odnosno pseudopravne agresije na Hrvatsku od strane Slovenije i Europske komisije, slučaja Agrokor, katastofalnih požara u Dalmaciji koji su po svemu asimetrični rat protiv države Hrvatske, neprimjerenog privođenja hrvatskih branitelja na sam Dan pobjede, na Dan zahvalnosti i na Dan hrvatskih branitelja, srbijanskog svojatanja Vukovarske i Šarengradske ade, muslimanskog osporavanja izgradnje Pelješkog mosta, grubog vrijeđanja povampirenih Jugoslavena hrvatskih crkvenih dostojanstvenika i cijelog vjerničkog puka na blagdan Marijina uznesenja na nebo, njemačko-turskog juriša na ostatke ostataka bosanskohercegovačkih Hrvata, ne preostaje ništa nego iz sebe izbaciti glas upozorenja. Autor ovih redaka, preko ovog novog portala, to i čini.
Da Hrvatska lakše i brže iziđe iz stanja detreminiranog kaosa, u koji je dovedena ne samo geopolitičkim interesima izvanjskih čimbenika nego prije svega pogrješnim, neprimjerenim, pa i namjernim krivim potezima hrvatske političke elite od 2000. godine prijeko je potrebno da zakonodavna i izvršna vlast napokon shvate da je temelj države Hrvatske Domovinski rat, njezin kamen zaglavni.
Zato svako dovođenje hrvatske države nastale u Domovinskom ratu u bilo kakvu svezu s zločinačkim režimima iz Drugog rata i poslije njega, gledano dugoročno, za hrvatske interese i njezin opstanak kao suverene države je pogibeljno.
Kaotična vremenima kao što su ova današnja zahtjevaju vođenje čvrste suverenističke politike. Temeljno pitanje na koje mora odgovoriti hrvatska izvršna vlast je: Kakva hrvatska politika prema Srbiji treba biti da bi bila djelotvorna?
Pozivati na pomirenje, kao što se pokazalo u zadnjih dvadeset godina je besmisleno, jer srbijanskoj geopolitici pomirenje ne treba. Pobjednik u ratu nema što pregovarati s agresorom. To za hrvatsku politiku mora biti aksiom. Zar su saveznici pregovarali s poraženom Njemačkom ili Sjedinjene Države s Japanom?
S agresorom se ne pregovara ako je taj isti agresor od pobjednika spriječen da ne učini pet puta veći genocid u Bihaću i Zapadnoj Bosni, nego što ga je učinio u Srebrenici.
S agresorom se ne pregovara ako mu je u operaciji osobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske pod nadzorom međunarodnih snaga ostavljena sloboda izbora kao najveći doseg etike ratovanja.
S agresorom se ne pregovara koji je bio spreman kod Topuskog (okružena vojska i civili) žrtvovati 40 tisuća svojih sunarodnjaka kako bi “pokazali svijetu da su Hrvati fašisti” i koji je izveo najteži oblik ratnog zločina, to jest operaciju biološkog ratvovnja, prema civilnom stanovništvu.
Slijedom ovih postavki prijeko je potrebno, da Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, predsjednik Sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Andrej Plenković predsjednice Republike u vođenju politike prema Srbiji i Srbima, imaju ova polazišta:
(1) Hrvatska pozicija prema Srbima je više nego razvidna. Mi ne trebamo njih, nego oni trebaju nas. Oni trebaju našu potporu. To se ne rješava nikakvim pregovorima, nego jasnim i nedvojbenim zahtjevima što Srbija i Srbi moraju ispuniti.
(2) Uvijek imati na umu da je prikriveni cilj srpske politike “pomirba” po principu “vi ste nama – mi smo vama” kako bi se relativizirala srpska agresija. Metoda pomirbe u srbijanskoj izvedbi, ili izjednjačenje krivnje, ima i dodatnu zamku. Uslijedio bi i drugi dio informacijskog rata u kojemu bi se krivnja prelila na hrvatsku stranu, jer za agresiju ne bi bila kriva velikopsrpska politika, nego bi za rat bila ‘kriva’ hrvatska politika prema Srbima. Posebno se hrvatska politika treba čuvati britanske zamke “kako se svi svima trebamo ispričati”.
(3) U Bosni i Hercegovini zbog američke supstitucije teritorija Srbima za ‘izgubljeno’ Kosovo Srbi su u znatno povoljnijoj poziciji od tamošnjih Hrvata. Iz tog razloga Srbi Hrvatima nikad neće biti od pomoći, jer se osjećaju nadmoćnima. Svaka pomisao da se može igrati na kartu Srba u Bosni i Hercegovini je besmislena.
(4) Sve veći problem hrvatskoj geopolitici postajat će dio instrumentalizirane bosanskohercegovačke muslimanske političke elite. I s njom nema pregovora, a ponajmanje dodvoravanja. Jasno i glasno, u svakoj prigodi i na svakom mjestu dati do znanja da su Hrvati četiri puta spasili i obranili Bosnu i Hercegovinu. Naglašavati i ustrajavati da su Hrvati ti koji su spriječili da se nad Muslimanima Bosne i Hercegovine ne učini pet puta veći genocid nego u Srebrenici.
(5) Slovenskoj ucjenjivačkoj politici, odgovoriti istom mjerom, ali za oktavu više. Nikada ne zboraviti da je u geostrateškom smislu Slovenija privjesak Hrvatske i ništa više od toga.
I prema jednima i drugima i trećima, budući da iz političkih razloga moramo biti u kontaktu i razgovoru, naš odnos mora biti hijerarhijski korektan, kao kralj prema vojniku. Srbi posebno moraju osijetiti tu razliku u razini. Oni to neće razumijeti, ali to je već njihov problem, a ne hrvatski. Pri tom hijerarhijskom odnosu, s hrvatske strane ne smije biti nikakvog trijumfalizma, to jest nekorektnosti, prepotentnosti ili nedaj Bože zloće, nego čisto “iznad” – prema rangu, mudrosti i jačini.
Glavno oružje Hrvatske je ISTINA. Znači, svaka analiza temeljena na ISTINI i javno obznanjena je za Srbe, kao udrac mačem. Svaka ISTINA koja se iz taktičkih razloga prešućuje ili umanjuje, umanjuje i snagu udarca tog mača. Jednostavno dati im do znanja – ISTINA, a ne LAŽ, je na hrvatskoj strani!
PIŠE: Admiral Davor Domazet-Lošo
