Strava, jednostavno tako bi se moglo opisati “gulenje kože” turistima u našim turističkim mjestima diljem Jadrana. Hrvatska još nešto takvo nije doživjela, turisti u šoku, službene bilance o broju gostiju vrište da smo u plusu, iznajmljivači plaču da su im apartmani prazni, a ugostitelji jadikuju na pdv i porezna opterećenja.
Naplaćuje se sve što se stigne. Nekad je bilo normalno da se za korištenje javnog wc-a plati 3-4 kn, no danas, poglavito u pojedinim turističkim središtima javni wc, ako se uspije pronaći, morate platiti oko 10 kn, bez razlike bila mala ili velika “potreba”. Nerijetko se većina onih koji su došli na odmor zapita da li uopće jesti prije izlaska iz sobe ili apartmana, jer bi četveročlanu obitelj u slučaju potrebe odlaska na javni wc mogao koštati više nego doručak ili ručak.
Godišnji odmor, ako se uopće tako može nazvati, ne završava na ovom, jer dok su nekad turisti dolazili nasmijanog lica ne obraćajući pažnju na cijene danas se stvaraju redovi prilikom kupovine bilo čega, jer gosti pomno izračunavaju koliko što košta, da nebi slučajno kuglicu sladoleda platili 30 ili 40 kn.
Puni restorani, vesela lica obitelji koji su na večerama, ručkovima ili kavi, sve je rijeđa slika diljem obale. A kako i nebi bila kad se prije naručivanja hrane ili pića nerijetko cjenik pomno pregledava po 30-tak minuta. Ako strani turisti iskazuju negodovanja cijenama u pojedinim turističkim središtima možete tek zamisliti kako sve to proživljava običan hrvatski čovijek koji je od svoje “bijedne” plaće odlučio odvesti obitelj da se okupa u moru i provede tjedan dana na tkz. godišnjem odmoru.
Budimo realni, zar je u ovoj našoj državi pohlepa, nekontrolirano divljanje cijena došlo do toga da doživljavamo šokove, nevjerice, i po povratku sa godišnjeg da moramo pribjeći korištenju antidepresiva ?!
Kako objasniti da na našem divnom Jadranu, u sasvim običnom ugostiteljskom objektu, koji si je priljepio naziv “elitniji”, da bi pojeli dva jaja morate platiti 180 kn ?! Kakva su to jaja, od zlatne koke, nojeva jaja, jaja od slona, ili jaja koju je vlasnik restorana kupio po 1,5 kn. Prženi kruh, ili modernije tost 120 kn, kava u nekim kafićima 45 kn, komad pizze 40 kn, bočica vode na plaži 35 kn, ima i pive (hladne) čak i na plaži ali za nju trebate iskeširati 50 kn. Budite sretni ako negdje ugrabite pizzu po 100 kn, a ostalim cijenama da i ne spominjemo iznose. O iznajmljivanju ležaljki, suncobrana nemojte ni razmišljati, koštat će vas kao da ležite na “čavlima”, no budite spremni da će vas odrapiti ako negdje pokušate staviti i opružiti se na vlastitom ručniku.
Kuda je otišao ili kuda kreće hrvatski turizam mnogi su itekako osjetili, no istini za volju ne leži sva ugostiteljska nepodopšina u vlasnicima restorana, trgovcima i onima koji nastoje zaraditi i svoju “koricu kruha” tijekom sezone. Porezni “harač” uništava većinu privatnika, nema više ničega na što se ne plaća porez, iako je država na “aparatima za preživljavanje” treba se upitati na kojim su onda aparatima obični radnici ili ugostitelji, trgovci…
U restoranu, kafiću, hotelu više ne možete dobiti čašu vode, vodu vam serviraju u bočici uz priloženi račun od 20 do 40 kn, a o parkiralištima u našim elitnim turističkim mjestima da i ne govorimo.
Istine radi, ugostitelj je, međutim nerijetko, primoran staviti toliku cijenu jer su primjera radi u pojedinoj hrani koja se poslužuje sastojci za 30 posto skuplji negoli nekom vlasniku ugostiteljskog objekta u Rijeci ili Zagrebu. Stoga, mnogima nije jasno da još ništa nismo naučili na primjeru Grčke i Turske koje su prvo snizile PDV na ugostiteljstvo.
Cijene lete u nebo, naplaćuje se sve što se stigne. Neće čuditi da se uvede i plaćanje šetnje po ulicama nekog grada, jer ako se počela naplaćivati “hladovina” na nekim plažicama neće iznenaditi ako negdje u prolazu zateknemo i cjenik po kojem se naplaćuje zrak po satu ili po minuti.
Nacionalno/D.Prša
