Ulomak iz knjige „Bez zamjerke životu“, Snježane Nemec kao svojevrsni requiem instituciji braka, managmentu promjena, čiji najveći uzrok je globalizacija kao izraz težnji društvene grupacije koja propisuje zakone, ideje i ukuse suvremenog društva. Vatrena himna emancipiranoj osobi i blještava apoteoza ogoljelog individualizma koji se sveo na egoizam i koji ne polazi od toga da sreća pojednca polazi od sreće zajedništva.
Pojava je to i humora i u socijalnim interakcijama između ljudi pa tako i bračnih parnera koji se sve češće razilaze, prije svega jer društva njeguju i ustraju na želji i potrebi da oba partnera žive istinitim, izvornim životom, sa sve manjom željom za kompromisom (jedan od modusa našeg bića). Filozofija između „mene“ i svijeta, čovjeka i društva, koje gotovo da se više i ne prikazuju kao ravnopravne samostalne veličine. Njegovano- Ja ništa za svijet ne činim ni radi Boga ni radi čovjeka, sve što god radim radim za samoga sebe.
Marko ju je taj dan jako naljutio. Zapravo, kad malo bolje razmisli ni dani prije nisu bili ništa bolji. Nikako mu nije mogla riječima dokazati da joj je dozlogrdila sva ta njegova besmislena pedantnost i organiziranost u koju je uvukao cijelu obitelj. Njegova zakonitost reda bila je ćudljiva, svojeglava, inatljiva. Poprimala je i neslućene razmjere pa je i poziv na sex započinjao istom rečenicom – Marina, subota je! Nastavljalo se sa njegovim hu, hu, hu kao brojanjem vlastite radnje. Na jedanaesto hu sve je bilo gotovo. Te jedne subote zapalila je cigaretu u krevetu.
– Pepeo Marina, pepeo, hoćeš posteljinu uprljati. Pogledala ga je tupo.
– Srećo, jesi li primijetio da u i onoj tvojoj literaturi o strojarstvu ima više života – bušenje, glodanje, penetranti, lubrikanti…
Zna ona da nije Monica Belluci, savršena, i da ga nerviraju sve te njezine trenirke za po kući i do dućana, a i one njene gaće što joj je izbacio iz nahtkastlića da bi stavio svoje nisu bog zna što. Sve su veće i veće pa joj je baš gušt kad joj koje spadnu zbog olabavljene gume, jer se osjeća nekako mršavije. A kad bi je počeo uspoređivati s Monicom i njezinom elegancijom i sekipilnošću, držanjem nekog tamo narkobosa iz Tuheljskih toplica, razljutila bi se pošteno.
– Ma, da! Vjerojatno bi u onoj svoj albanskoj fashion kombinaciji, crveno, crno i za tebe kao i za Milorada Dodika kad ga je posjetila rekla da si jedan šarmantan muškarac.
Tada bi stavila na ruku cvjetnu esenciju kako bi se umirila. Pročitala je to u jednoj od njegovih bezbroj knjiga o feng shuiu. Moš mislit, iz pripizdine je, a on meni o nekoj slobodnoj energiji. Bila je tu i njegova vječita iluzija o ponovnom rastu kose na njegovoj ćelavoj glavi. Od rastafarijanca ostale su samo šiške koje su mu rasle s potiljka. Pala je noć. Pala je i ona denirovska kiša iz filma „Taksist“. Sve češće je razmišljala da izađe iz braka, mjesta gdje se dijele problemi koje ne bi imala da se nije udala…….
Nacionalno
