Piše: Vedran Morin
Neposredno pred izbore za članove u Europskom parlamentu, Hrvatska demokratska zajednica u žrvanj je kao nositelja liste bacila do jučer javnosti nepoznatoga Karla Resslera (29). U kratkom vremenu izbrendirana je nova HDZ-ova politička figura, te je posinak Vladimira Šeksa dobio nevjerojatnih 52.859 glasova. Iako se HDZ smatra strankom desnoga centra kršćanskoga svjetonazora, teško ga je tako okarakterizirati zbroj brojnih postupaka koji se kose s tom ideologijom. Pozicija ove stranke nastale na leđima hrvatske neovisnosti pozicionirane na desnome centru značajno je poljuljana, pa ostaje pitanje kako vratiti povjerenje birača u čije osjećaje su dirnuli. Rezultat, u posljednje vrijeme, pogrešne lijevo-liberalne politike stajalo je HDZ jednog ili dva mandata na nedavno završenim izborima. I zato svako “pakiranje” u desno nema smisla jer se politika Andreja Plenkovića ne smatra vjerodostojnom.
Alternativa HDZ-u na desnome spektru ne postoji, a razloga za to je pregršt i stoga se nekoliko dotičem u nastavku. Kako sam uvodno istaknuo, očito je da HDZ svoju budućnost planski (g)radi. Bez ulaganja u mlade nema budućnosti, i to je jasno k’o suza. No, je li to slučaj i s ostalima koji svoje političke bodove traže na desnom polu? Svatko tko redovito prati politička zbivanja upoznat je sa činjenicom kako su ostale stranke okupile brojna iskusna lica, od Ruže Tomašić, preferencijalne šampionke, do Zlatka Hasanbegovića, bivšega HDZ-ova ministra kulture. Redom demokršćanske i pravaške stranke, izuzev HDZ-a, predvođene su pojedincima opijenima vlastitom taštinom i lošim starćevićanskim vizionarstvom, koji se ne posvećuju potrebi ulaganja u mladež, odnosno inovativnom politikom ili ne daj Bože brendiranjem bilo koga osim samoga sebe. Taj nedostatak skromnosti i poniznosti stavlja ih u isti koš s HDZ-om, u rang aristokracije i prezidencijalnosti. Primjerice, Most nezavisnih lista od prvoga dana okuplja samo podobne, jednostavno moraš biti netko i nešto (aristokracija) i tu više nema blizu. Most nema novih lica niti će se pojaviti nakon doživljene blamaže s lošim izbornim rezultatom jer stranku vode Božo Petrov i Nikola Grmoja (prezidencijalne figure), a slično je i u Živom zidu, stranci centra, koju mogu voditi samo Ivan Pernar te Ivan Vilibor Sinčić. Samim time postoji bojazan takvima povjeriti vlast i tu leži dio odgovornosti zašto nisu bolje prošli na izborima.
Suverenisti su, pak, na izborima predstavili, gledajući prema godinama, jednu od najstarijih listi. Osim toga, jedina utjecajnija žena bila im je nositeljica i veteranka Ruža Tomašić, koja se, apsurdno, u kampanji pozivala na mlade. Ružinih 10. godina u EP bez da je u pravaškom inkubatoru predstavljena nova nada može se dugoročno smatrati pogubnom politikom. Za to vrijeme dvije najjače političke stranke HDZ i SDP se grupiraju, pa malima ne preostaje ništa drugo nego prikupljati mrvice, odnosno glasove birača koji se osjete buntovnim zbog loše politike velikih. Simpatizerima je jasno da tu nedostaje sloge i programa, kako se pojedinci ne odmiču od populizma, te se svako pozivanje na ujedinjenje uvjetuje. Kako sada stvari stoje, na sljedećim parlamentarnim izborima situacija neće biti drugačija od ove kakva je danas.
Hoće li nas možda netko iznenaditi ostaje za vidjeti, no istini u oči, jasno je sada svima kako je desnica ranjena. Štoviše, postizborni zastor nije se ni spustio, nastale su prve nove trzavice između Marijane Petir i dvopolnih Suverenista i Neovisnih za Hrvatsku, dok se u javnosti vodi polemika tko je u cijeloj priči HDZ-ov igrač. Zato sa sigurnošću mogu ustanoviti kako je do ujedinjene desnice daleki put, a kada ćemo i hoćemo li vidjeti neka nova lica koja će osvježiti političku pozornicu, ovisi o strukturama za koje ne znamo tko je u pravu, a tko drži figu u džepu.
