Piše: Snježana Nemec
Jači opstaju. Protiv njih čovjek još uvijek ne može ništa. U minusu sa energijom i resursima nije u stanju i ne može okrenuti stvari u svoju korist ili na dobrobit svih. Što čovjeku tada preostaje? Patiti u toj spoznaji, bezuspješno se boriti i polako umirati od svakodnevnih poraza ili se prikloniti jačima i biti bliže onima gdje se čuje zveket zlata, šum novčanica i huk svirepe borbe suvremenog čovječanstva za to zlato kao jedino sredstvo pomoću kojeg se može eksploatirati svijet.
Od milijarde organskih bića koja se svakodnevno pojavljuju na zemlji samo pojedine jedinke preživljavaju i do kraja se razvijaju. Ni priroda nije u stanju stvoriti povoljne uvjete za ništavan dio te bezbrojne količine jedinki koje se rađaju i koje bi se mogle roditi. Zato je osnovi zakon života na zemlji surova borba za opstanak. Ali ta borba koju izaziva težnja svake jedinke da sačuva svoj život na račun druge jedinke istovremeno služi i usavršavanjui organskog svijeta. Među konkurentima preživljavaju oni koji posjeduju neku posebnu osobinu koja im omogućuje da se bolje od svojih suparnika prilagode okolini. Na taj način zahvaljujući borbi za opstanak usavršava se sam od sebe i prirodni odabir. Svako sljedeće pokoljenje nadmašuje prethodno u borbi za opstanak. Potrebno je da milijuni uginu da bi se dobila jedinka koja znači korak naprijed u procesu usavršavanja jedne određene vrste. Moglo bi se reći da je to bezdušna veličina prirode nad kojom se ne zgražamo, koju prihvaćamo kao naprirodnije i najnormalnije. Kada ovu, zapravo Darwinovu sliku organskog svijeta prelijemo na nas ljude tada nastaje problem,tada se otvara pitanje morala- treba li se neprekidno kretanje napred vršiti preko bezbrojnih leševa. Moral kaže- nikako, ali taj isti moral opovrgava rečeno, jer svakodnevno gazimo preko leševa, živimo život na tuđi račun kako bi opstali svatko iz svog razloga.
S jedne strane pak imamo čovjeka koji ostaje u toj borbi nemoćan i stalno traži neki podstrek za akciju samo ne u samom sebi, a s druge strane čovjeka koji gazi tog istog onemoćalog čovjeka. Jači se postavljaju oduvijek, jači stvaraju svoje vrijednost koje podižu na stupanj vječne svetinje, propisuju zakone, ideje i ukuse suvremenog društva. Jači opstaju. Protiv njih čovjek još uvijek ne može ništa. U minusu sa energijom i resursima nije u stanju i ne može okrenuti stvari u svoju korist ili na dobrobit svih.
Što čovjeku tada preostaje? Patiti u toj spoznaji, bezuspješno se boriti i polako umirati od svakodnevnih poraza ili se prikloniti jačima i biti bliže onima gdje se čuje zveket zlata, šum novčanica i huk svirepe borbe suvremenog čovječanstva za to zlato kao jedino sredstvo pomoću kojeg se može eksploatirati svijet.
Ako kažemo – ni mrtva ne pristajem na takve nametnute vrijednosti, jer to ubija mene i moju djecu, moju slobodu, demokraciju, moja ljudska prava mi s mo tada u istini. No ako postavimo pitanje što je ovo društvo ili nama slična društva, što je u tom kontekstu čovječanstvo, zaključit ćemo da ono samo smjelo proklamira svoju brorbu za dobro, a zapravo u samom sebi vidi svoje ciljeve, i zahtjeva da se za njegove interese ulože svi napori pojedinca. Što je istina, humanost i pravda? Sve su to ciljevi koji postoje radi samih sebe. Što je narod? I on u samom sebi i svom dobru vidi svoje ciljeve, i ne smatra potrebnim da ga bilo kome prinosi žrtvu. Koja je zapravo suštinska razlika?
Još od pada Berlinskog zida svijet je u previranju, nastali su novi odnosi, svijet je postao puno kompliciraniji nego je bio, traže se novi putovi, stvaraju se novi odnosi. I sve to u čovjeku stvra zbunjenost i strah. Da je netko rekao italijanskom grofu Leopardiju ili bretonskom plemiću Schateaubriandu da prokletstvo koje je prvi bacio na političku ekonomiju, a svemir koji se odjednom pretvorio u poduzetnog industrijalca nije ništa drugo do tužni vapaj nad rušenjem feudalnog, rekao bi da su ludi A sve je to zapravo prirodan strah pred novim oblicima života, zbunjenost ljudi koji su živjeli od stranih predstava i koji nisu mogli shvatiti ono što se događa pred njihovim očima.
Tako je sa EU i našim članstvom. Tako je i s ovim izbrima za EU parlament. Svidjelo se to nama li ne oni će utjecati na naš život. Odlučivat će se o mnogim pitanjima koja su za nas važna, od toga na koji način će Europa pristupiti pitanjima radnih mjesta, poslovanja, sigurnosti, migracija…. Ako nismo prisutni, ako ne pokušamo za sebe napraviti najbolje u okvirima u kojima možemo, a kroz zastupnike to dobro smo već vidjeli, gdje smo zapravo.
Svo to naše poimanje ispravnosti, vrijednosti, nepojmljivosti sluganstva, tretmana manjih i nemoćnijih danas izgleda kao val idealizma koji bijesno i nemoćno udara u nesalomljive hridi činjenica. U takvim spoznajama um je spreman odbacivati činjenično, rugati se i gotovo na stupanj božanstva podizati svu tu proturječnost, bezumlje i nepravdu, pokušavajući dokazati nepomirljivost između onoga kako bi trebalo biti i kako je. I to je u redu. No u međuvremnu prisjetimo se Darwinove slike organskog svijeta s početka teksta. Mijenjati se i shvatiti da živimo u svijetu udruživanja, grupacija, svijetu jačih koji opstaju, do stvarnih i potrebnih promjena.
