Piše: Vedran Morin
Cenzura i karneval, u te dvije riječi možemo sažeti prilike u Saboru, te općenito u politici, kao i u medijima.
Novinari, odnosno žalopojke koje se često izjašnjavaju (i prosvjeduju) zbog nebrige države prema sedmoj sili, isto tako nerijetko se odluče snimati za javnost scene iz parlamenta koje više priliče karnevalu, najmanje ozbiljnoj političkoj instituciji, što je poražavajuća činjenica za jedne i druge. Kada se novinari prime zadatka pa skupa s urednicima “biraju” što izdvojiti za ionako kratku reportažu, čine to ideološki, najmanje kako bi doista neovisno novinarstvo trebalo činiti. Javnost je nažalost sada već kod izvještavanja o saborskim aktualnostima navikla na gledanje scena koje ih više zabavljaju, nego upoznaju s konkretnim radom. Stoga se s pravom pitam, zaista, zašto u informativnim emisijama i na portalima ne vidimo drugu stranu medalje?
Kod naroda štoviše postoji sumnja kako upravo politika dirigira što prikazati te o čemu pisati, pa stoga ne čudi činjenica da izostaju oni govori u Saboru koji prikazuju zastupnike kada iznose korisne stavove i prijedloge. Logično je u tom slučaju povezati dva i dva jer oporba smeta vladajućima, tko god bio na vlasti, pa ostaje za vjerovati u te sumnje. I tu dolazim u stanje nevjerice jer mi nije jasno kako (ne)podobni i (ne)profesionalni novinari mogu jednom rukom pružati ruku politici, a drugom držati transparent zahtijevajući “pravdu” i “bolje uvjete rada”. Jedno s drugim jednostavno ne ide pa ih mogu navijačkim žargonom smatrati “prodanim dušama”. Novinar mora jučer, danas i sutra djelovati u interesu naroda, amen. Jednaka prava za svih, sve ostalo je ideološko novinarstvo.
Saborski zastupnici u ulozi novinara
Ivan Pernar odlučio je uzeti stvari u svoje ruke. Iako je zbog njega na meti kritičara, Pernarov saborski “rekvizit” je mobitel koji mu služi da snimi ono što vjerojatno nećemo gledati u večernjem dnevniku. Njegovih govora na Youtubeu je na desetke, poneki su zabilježili i milijune pregleda, ali to svejedno nije dovoljno da se s istim upozna dio javnosti koji nema mogućnost gledanja istih.
Pomislio bih da je uredniku najbitnija gledanost ili čitanost, ali očito nije tako, stoga se dobro pazi što i koga objaviti. Zato se Pernar, bio on nekome pozitivan ili negativan, snašao tako što je iskoristio snagu tehnologije i zabilježio svoj rad u Saboru. Njemu možda i je dovoljno, ali je li tako i zakinutoj javnosti? Na kraju krajeva, ispad zastupnika Branimira Bunjca (prijetio smrću saborskome zaštitaru) nisu snimile kamere već mobiteli njegovih saborskih kolega, pa opravdano tvrdim da profesionalni novinarski rad ozbiljno izostaje iz Sabora, jednako kao što izostaju na široko i sami saborski zastupnici. Čime bi se mediji pravdali da nije bilo tih mobitela, tko bi javnost upoznao s navedenim događajem?
Bliže se izbori, uloge identične
Profesionalno bi od medija bilo kada bi svih 396 kandidata na izborima za hrvatske zastupnike u EU parlamentu dobilo jednaki tretman, ali od svega jedno veliko NEMA TEORIJE.
Već nam se povraća od anketa u kojima se nalaze jedni te isti. Pobogu, onda se krivnja za slabu izlaznost ne treba tražiti u ispraznim frazama, kada je jasno da je ljudima dosta kloniranih političara/stranaka. Primjerice, Mislav Bago je postao neslužbeni kralj anketa, novinar za kojega sumnjaju da čak i u krevet nosi sve te silne ankete, brojke i postotke. I sve su one jednolične, identične. Nije se u niti jednom slučaju od kako je neovisne Hrvatske radila anketa koja bi u glavni kontekst stavila i ostale, dakle u vidu izostavljanja najvećih. Jasno je kako tu prestaje demokracija, ljudske slobode i prava. Štoviše, dozvoljavaju se antireferendumske kampanje, jer su plaćene naravno, a izostaje priziv savjesti ili općenito moral radi utjecaja na bolje sutra. No, novac je u osiromašenoj državi ipak primaran, i tu dolazimo do odgovora zašto Hrvatskoj nedostaje ozbiljno istraživačko novinarstvo koje bi razotkrilo sve one koji su je osiromašili. I nisu se mediji potrudili dovesti to u stanje ravnoteže i ravnopravnosti, jer treba ostaviti prostora i za Pamelu Anderson.
Političko-medijska simbioza u kreiranju kaosa
Podsjeti me to na dvije svima poznate krilatice “vjerodostojno” (HDZ) i “ravnopravna Hrvatska” (SDP) . U Hrvatskoj se vjerodostojno i neravnopravno u startu guše bilo kakve referendumske inicijative u, ionako diktatorskim uvjetima za prikupljanje potpisa. Svi politički akteri koji se kunu u demokraciju pretvaraju se tada u ono najgore, doslovno stavljajući omču oko vrata ionako napaćenome narodu. I opet izlaze kao pobjednici, jer ako će netko bolju budućnost potražiti van granica Lijepe naše, ima u Srbiji i Bosni radnika koji će ih zamijeniti, dok su demografske mjere ionako kreirane za zlatnu mladež i njihovo uhljebljivanje. Stranačkoj mašineriji glas na izborima znači siguran posao i dolazimo to tragične činjenice gdje također pronalazimo veliki broj “prodanih duša”. Cijela ta priča svodi se na to da se ginulo kako bi se imalo, ako si stranački poslušnik. Kao što su naši vladajući poslušni Bruxellesu. A k svemu tome, da se podsjetimo, mediji su se katastrofalno ponijeli prema inicijativama Istinska o istanbulskoj i Narod odlučuje, čime su išli na ruku političarima i podjelama u društvu. Kakav kaos, nevjerojatno.
Karnevalska povorka istih
Vratimo li se u politiku i Sabor, ukoliko slučajno niste do danas primijetili, kome će novinari postavljati pitanja uvijek se svodi na jedne te iste pojedince. Stoga i nije teško prebaciti krivnju najprije na kolege zato što narod ne poznaje 75 posto saborskih zastupnika.
Siguran sam i da, primjerice, Dalija Orešković ne bi 2 posto imala podrške birača da je novinari toliko ne vole i favoriziraju, pretvarajući je u “medijsku posvudušu”, iako ista nema ni jedan ozbiljniji politički potez (djela, a ne riječi). I u tom slučaju postoji sumnja javnosti kako u pozadini također stoji linija politika – novac – mediji.
Hrvatska je politička scena tako postala karnevalska pozornica koju kreira politička svita uz pomoć medija, i to mi nitko ne može proturiječiti. Mediji su ti koji kreiraju “main picture” i zato se svaki novinar ponaosob treba opredijeliti koju stranu će odabrati.
Najmanje što treba je ostati licemjer, okrenuti istini oči i, što će se vjerojatno dogoditi, okriviti mene zbog pisanja ovoga teksta.
