Piše: Snježana Nemec
Teško je i prihvatiti da se nekad kvalitetan tiskani i elektronički medij godinama tako transformira i sve manje pokazuje vladavinu razuma, i to onog zdravog kao jedinog mogućeg. Teško je ostati imun na suptilne provokacije, na nečujni monolog, na drugostupanjske riječi koje ne čuješ, ali ih tako prokleto osjetiš i vidiš, i koje u osnovi pokazuju stvarno stanje. Stvarnost koju ne možeš ni dokazati, upravo zbog te suptilnosti koja je, usudila bih se reći ušla u novu-staru formu obmane no sad još rafiniraniju, još manje primjetnu, gotovo sa stilom.
I upravo te suptilne provokacije provlače se kroz najčitaniju novinu koja nam gotovo na dnevnoj bazi nudi eksponirane, prezentirane i javnosti servirane tekstove o životu venere iz Brčkog, pjevačice kojoj smo svjedočili 80-tih godina, i s nevjericom gledali i slušali sav taj glazbeni kič. O mega zvijezdi Balkana, Lepoj Breni koja je mjenjala ne samo glazbeni ukus već i kulturu. Medijski prostor sada zauzima i njena snaha, kroz svoju tešku životnu ispovijest iz Belog Manastira. Kroz cijeli tekst, u potpunosti nejasno zašto, čitamo kako je suze lila od siline omalovažavanja, vrijeđanja, poniženja, da bi na kraju čitatelji u potpunosti prosvijećeni shvatili da je to zbog onoga „što je voljela raditi“. Dakle, snaha je bila maltretirana zbog njene ljubavi prema pjesmi, jer ona pjeva. No snaha se ipak puna širine vraća s radošću u Beli Manastir, nikome ne zamjerajući ništa. Tu su naravno i Brenine suze zbog Karleušine majke, njena oduzetost zbog siline tuge, i naravno Karleuša u svim svojim izdanjima i raspoloženjima.
Putem zabave koju mediji, između ostalog nude sve one pojavljuju se samo kao sredstvo kojim se šalju poruke, stvara osjećaj krivnje, gdje krivnje nema. Upravo one suptilne poruke s početka teksta koje ne možeš dokazati, a koje iščitavaš iz napisanog. Poruke koje podižu tenezije gdje tenzija nema. Iz kojih gotovo da možeš opipati netrpeljivost na nacionalnoj osnovi. Zločesti i zlonamjerni ciljevi koji postižu svoj uspjeh jer tisuće ljudi u nevjerici se zakači za takav tekst, a nemali broj njih, razočaranih takvim pristupom ostavlja komentare, u potpunosti svjesni namjere, ali i svjesni nemoći da bilo što promjene. Jer ruku na srce koga je više briga za Brenu, za njenu snahu, za Karleušu ili za sve one koji defiliraju na estradnoj sceni, bez sluha bez ukusa, zategnuti, nategnuti s atributima u prvom planu. Za estradu na kojoj pojam kiča poprima svoj oblik i značenje u pravom smislu riječi. Za sav taj glazbeni sinkretizam neukusno i bljutavo spajanje svih mogućih i nemogućih stilova, koji u sebi sadrži blago rečeno neautentičnost, zagađenje, infiltraciju simbola i značenja koji pripadaju drugim nekompatibilnim tradicijama.
Nejasna vlasnička struktura o kojoj možeš samo nagađati je ta koja kroji, tko će i zašto zauzimati njihov medijski prostor i izazivati reakcije kakve njima odgovaraju. Bezočna je to manipulacija i još jedna potvrda kako se svakodnevno suočavamo s javnom kontrolom, discipliniranjem, ušutkavanjem, ukalupljivanjem našeg urođenog ponašanja. Potvrda kako se u svakom trenutku očekuje da budemo racionalna bića, da zatomimo emocije, jer njihov intenzitet nije poželjan, izlazi izvan okvira dirigiranog ponašanja. Suptilno ubijanje strasti jer strast znači želju i upornost da nešto učinimo, a samim time i potencijalnu opasnost. Ako kojim slučajem i pokažemo emocije i odvojimo se od većine i kažemo što se krije iza svega tada bivamo poniženi i osramoćeni.
I sva ta medijska manipulacija preko ljudi koji nisu sa ovog našeg prostora i koji se koriste za svoje ciljeve, djelom neodoljivo podsjeća na Kafkin „Zamak“, sivu svakodnevicu, zagonetnu. Na alegorijsku zbilju ispunjenu osjećajem krivnje i zbunjenosti, neprestano izloženoj prijetnji sila kojima se se na svu sreću sve više dokučuje izvor i motiv. Nekada samo rijetki mogli su razumjeti kako ne postoje tako jake i moćne zidine, koje bi nas mogle zaštiti od procesa koji se vode, i čiji su izvršitelji, makar bili i nevidljivi, uvijek pored nas. Još duboko uvjereni kako mogu upravljati tim procesima, zidine utvrde još uvijek su nepobjedive. Samo je pitanje do kada.
