Prije deset godina, 1. travnja 2009., Hrvatska je postala članica NATO-a, ostvarivši time jedan od ključnih nacionalnih ciljeva nakon stjecanja neovisnosti i međunarodnog priznanja.
Nakon Slovenije 2004., bila je druga država nastala iz bivše Jugoslavije koja je ušla u savez država Sjeverne Amerike i Europe, osnovan 1949. radi zajedničke obrane od bivšeg Sovjetskog Saveza i jačanja demokracije u Europi.
Istoga dana kada i Hrvatska NATO-u je pristupila i Albanija. Od 1949. broj članica se s 12 povećao na 29, a u posljednjem, sedmom krugu proširenja u Savez je ušla Crna Gora prije dvije godine.
Pristupanjem Europskoj uniji četiri godine kasnije, Hrvatska je vojno i politički zaokružila pripadnost Zapadu i postala jedan od najvećih zagovornika daljnjeg širenja NATO-a na istok.
Međunarodna organizacija sa sjedištem u Bruxellesu jamči članicama kolektivnu obranu, opisanu u članku 5. Sjevernoatlanskog ugovora po kojem će se “oružani napad na jednu ili više članica u Europi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih”.
Premijer Andrej Plenković kaže da je Hrvatska jako dobro svjesna što znači biti član Saveza kao zemlja koja je 90-tih godina prošlog stoljeća bila suočena s vojnom agresijom velikosrpskog režima Slobodana Miloševića.
“Vrlo smo svjesni što sve jamči kolektivna sigurnost i koliko bi nam bilo lakše suprotstaviti se izazovima koji su prijetili našem teritorijalnom integritetu, velikom razaranju, ratnom uništavanju”, rekao je Plenković prošli tjedan u sjedištu NATO-a u Bruxellesu.
Članstvo u NATO-u ima i svojih protivnika. Protusistemska stranka Živi zid, treća najjača u Hrvatskoj, pita se kakvog to danas ima smisla. “U Rusiji više nema problema, a mi govorimo da nam je Rusija neprijatelj, no činjenica je da ona nikad nije napala Hrvatsku”, rekao je zastupnik Branimir Bunjac čija stranka optužuje NATO da “ubija tisuće nevinih ljudi”.
Deseta godišnjica članstva obilježava se u vrijeme najlošijih odnosa NATO-a i Rusije od kraja Hladnog rata i nove utrke u naoružanju između Washingtona i Moskve nakon izlaska iz sporazuma o ograničenju nuklearnih projektila srednjeg dometa.
Vojni analitičar Igor Tabak slaže se da se Rusija ponaša ratoborno, no ističe da NATO nije samo vojni savez, nego kompleksan alat ujedinjavanja i odgovora na različite krize, posebno računalne prijetnje i ratovanje u cyber prostoru.
“Nažalost, to hrvatska država gotovo pa uopće nije uspjela objasniti građanima, tako da većina poreznih obveznika i birača nije svjesna prednosti o kojima tu pričamo”, rekao je Tabak iz portala OBRIS.
Modernizacija vojske skupa, ali se vojnici “bore iznad svoje kategorije”
Američki predsjednik Donald Trump od dolaska u Bijelu kuću uporno pritišće europske članice da povećaju vojne proračune, a ako to ne učine svojedobno je čak zaprijetio izlaskom Sjedinjenih Država, zemlje koja sama snosi 20 posto ukupnih troškova NATO-a.
Prag od dva posto BDP-a za obranu, koji su si saveznici sami zadali 2014., poput većine članica nije ispoštovala Hrvatska, iako je zaustavila višegodišnje smanjenje vojnog proračuna zbog financijske i gospodarske krize 2009. koja je koincidirala s ulaskom u NATO.
Trenutno izdvaja oko 1,3 posto BDP-a za obranu, a dva ili više posto za tu namjenu troši samo šest od 29 članica, pokazuju službeni podaci NATO-a.
Tabak smatra da gospodarski slabijim državama NATO-a to ne može biti isprika za prepuštanje tereta nekome drugome, često SAD-u, uz istovremeno ubiranje svih prednosti savezničkog sigurnosnog kišobrana.
“Nacionalne sposobnosti i snage temelj su djelovanja u Savezu i to je polje na kojem Hrvatsku čeka još puno posla”, rekao je.
Trend rasta planiran je i u 2019. u kojoj vojni proračun iznosi pet milijardi i 75 milijuna kuna, 260 milijuna kuna više nego lani, objavilo je ministarstvo obrane.
No, nedavna propala kupnja borbenih zrakoplova F-16 od Izraela ukazala je na teškoće u modernizaciji vojske, još uvijek dobrim dijelom opremljene dotrajalim naoružanjem preuzetim od bivše JNA.
Ministar obrane Damir Krstičević dao je naslutiti da bi se F-16 u ponovljenom pokušaju mogli nabaviti izravno od SAD-a, glavnom hrvatskom partneru u obrani i sigurnosti koji je zrakoplovstvu donirao 16 helikoptera Kiowa Warriors.
Iako je popularno spominjati moderna oružja, Tabak smatra da su glavni problemi nedostatak specijaliziranih kadrova i stara osnovna oprema kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva.
“Za sve te probleme treba novaca, ali i dugotrajnog planskog ulaganja, što se u Hrvatskoj pokazuje iznimno teško provedivim ciljem”, smatra on.
I dok tehnološka obnova ne ide glatko, hrvatski vojnici redovito dobivaju pohvale za sudjelovanje u misijama Saveza od Afganistana, Iraka i Libije do Kosova, Poljske i Litve.
Od 2003. pa do danas u operacijama, misijama i aktivnostima pod vodstvom NATO-a sudjelovalo je više 6700 pripadnika hrvatske vojske.
“Hrvatska je mala zemlja koja se bori znatno iznad svoje kategorije“, rekao je bivši američki ministar obrane James Mattis u srpnju prošle godine u Zagrebu.
“Bolje mala vojska s borcima koji znaju za što se bore nego velika vojska s vojnicima bez cilja“, dodao je.
“Nitko vam više neće uzeti slobodu”
Institucionalne odnose s NATO-om Hrvatska je uspostavila 2000. kroz program Partnerstvo za mir, a pripreme za članstvo krenule su 2002. putem Akcijskog plana za članstvo (MAP).
Politička odluka da se Hrvatsku, zajedno s Albanijom, pozove u članstvo donesena je u travnju 2008. na summitu u Bukureštu, a iz glavnog grada Rumunske u Zagreb ju je osobno došao priopćiti američki predsjednik George Bush.
“Više vam nikad nitko neće oduzeti slobodu”, uskliknuo je Bush 5. travnja 2008. okupljenim građanima na Trgu sv.Marka.
Nakon ratifikacije pristupnog protokola u parlamentima zemalja članica i potvrde u Hrvatskom saboru 25. ožujka 2009., službenu pozivnicu Hrvatskoj uputio je 30. ožujka tadašnji glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer.
Protokol je u američkom ministarstvu vanjskih poslova 1. travnja deponirala tadašnja hrvatska veleposlanica u SAD-u, današnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i tim je činom Hrvatska postala punopravna članica Saveza.
Neki politički akteri su i tada i danas smatrali da su odluku umjesto Sabora trebali donijeti birači na referendumu. “Zaboravit ću da su neki htjeli referendum. Da smo išli u tu avanturu, ne bismo ovo ostvarili”, poručio je kritičarima tadašnji premijer Ivo Sanader.
Prvi sastanak na vrhu na kojem je Hrvatska sudjelovala kao članica bio je 3. i 4. travnja 2009. u Strasbourgu i Kielu. Jedini summit NATO-a u dva grada zajednički su na 60. obljetnicu Saveza organizirale Francuska i Njemačka, simbolizirajući put koji su prošle od povijesno zakletih neprijatelja do stupova suradnje u Europi.
