Piše: Snježana Nemec
Fakulteti, javne ustanove, poslovno okruženje zasigurno nisu mjesta za izražavanje seksipila niti izazivanje pohotnih pogleda u bujna poprsja ili druge obline. Kratke hlačice, minice, goli trbusi nisu primjereni za žene, a vrlo često djeluju i neukusno, a za muške u takvim sredinama nije primjereno da ističu recimo tetovažu, posebno ako na njoj piše – . Ljubice, tvoj sam.
Srbija je odlučila zabraniti ili bolje zabranom nošenja odjevnih predmeta koji „pozivaju na seksualno uznemiravanje“ vratiti pristojno i primjereno ponašanje na fakultetima Nedostatak civiliziranog ponašanja i pristojnosti vraća se u i u obliku obveze pozdrava – Dobar dan ili upotrebe one četiri male – velike riječi: „izvoli”, “oprosti”, „hvala” i „molim.
Pravni fakultet u Novom Sadu istaknuto je i upozorenje kako će svatko tko dođe neprimjereno odjeven biti ispraćen. Podsjetimo se, Novi Sad je i prvi grad koji je odlučio glazbeno educirati građane, na način da javno ne emitiraju turbo folk pa ih jutrom uz taktove klasične glazbe bude. To su konkretne mjere potrebne kad stvari izmaknu kontroli.
Na radijskim postajama može se čuti kako su mjere prestroge, kako je to sve previše. No čega je to previše? Pristojnost, osim u nekim psihološkim kategorijama ne prepoznaje riječ previše, već samo premalo.
Ovakva pojava neprimjerenog oblačenja pa i ponašanja na svim mjestima gdje tome mjesta nema govori samo o pojmu kiča koji poprima svoj oblik i značenje u pravom smislu riječi, koji pobuđuje površne i trenutne osjećaje, strasti, i koji se u konačnici pojavljuje kao manipulator svih kulturnih vrijednosti, kao pojava masovne kulture koja, ako ne već vulgarna onda je debelo na granici te iste vulgarnosti.
Ova sveprisutna pojava nije ništa drugo nego odbacivanje argumenata i racionalnosti radi prihvaćanja neke današnjice, poremećenih kriterija na globalnoj razini, gdje na žalost i značenje karakter postaje sve bjednije i koji se prelijeva na sve sfere života i djelovanja pa tako i na fakultete.
Uzrok – posljedica, upijanje, napijanje čudnim vrijednostima u kojima se u konačnici izgubiš i više ne znaš ni gdje ti je mjesto ni kako se trebaš ponašati. Pa u nekom trenutku vidiš nesrazmjer kod mladih djevojaka, neku europsku profinjenost s balkanskom strašću pa kao da preko tjedna idu na sveučilišta i na klavir kod gospođe Müller, subotom se razbiju uz narodnjake, a nedjeljom idu pobožno na misu.
Naravno, ove pojave nisu rezervirane samo za ovo vrijeme no ovo vrijeme ipak ima nešto što postaje zabrinjavajuće. A to je svojevrsni modus po kojem se živi – Mogu sve, mogu što hoću. No pitanje nije – možeš li i hoćeš li, već trebaš li?
Sjetimo se primjera vilendorfske Venere iz Brčkog i standarde koje je postavila nakon čega su žene htjele izgledati kao Lepa Brena. Ili antologijske scena iz filma “Čudo neviđeno”, u kojoj zanosna Savina igra trbušni ples na kafanskom stolu u nekoj crnogorskoj vukojebini pa su se neke počele penjati na stolove. Ali ne sve, ne masovno i tu je razlika.
Zato je ova pojava na fakultetima posljedica masovne kulture koja je realnost našeg vremena i stila života. Prijetnja koja se pojavljuje u svom najgorem obliku, i koja ne samo da kretenizira ukus nego i brutalizira osjećaje. Ona smanjuje kulturne razlike s jedne strane, a s druge ne razmišljajući u većini slučajeva snižava kulturne standarde. A radi se ipak o budućim akademskim građanima koji će kao takvi zauzeti neko radno mjesto pa sise u prvom planu ili minica na sastanku uprave i nije neka varijanata za njih same i za njihovo okruženje..
