Piše: Ivona Šimunović
Živimo u vremenu lažnog sjaja, lažnog truda i morala. Osuđeni smo da slušamo o tamo nekoj romantici koja je nekada bila popularna. Neki su to čuli, pa prepričavaju, a neki su imali toliko sreće da to i osjete na svojoj koži, i da se hvale ostatku svijeta. Da li da se zapitamo da li su u problemu oni, kao manjina, ili ostali, većina kojoj je vrhunac romantike držanje za ruku?
Svi smo mi u nekoj žurbi, svi mi patimo od kroničnog nedostatka vremena i novca, i gubimo pojam o satima i minutama. Čini nam se kao da ne znamo gdje nam je glava, gubimo je, dok s nogu pijemo jutarnju kavu, i govorimo partneru da nahrani psa i kupi kruh. Zaista, kako biti romantičan, kako zavoditi partnera koji je već zaveden? Svi to manje-više radimo, ponekad ili stalno, iako smo svjesni svoje greške. Jednostavno, sve znamo, a ne možemo ubaciti partnera u svoj gusti raspored. I tako ide u nedogled, i onda kažemo “ah, ta ljubav, mladost-ludost…” Istina je zapravo da godine ne postoje, ni u kom smislu. Životno doba je nebitno, bračni staž ili zajedničke godine u vezi također. Bitno je stanje duha.
Kako…?
Kako se to radi? Kako biti ljubazan i pažljiv? Kako biti sladak na riječima, a iskren i razuman u glavi? Da li ta kombinacija postoji, makar na ovim prostorima? Kako odvojiti par minuta za par lijepih riječi, poneku gestu i da li je uopće to nepohodno? Kako pokazati poštovanje prema drugoj osobi, u trenutcima kad i problemi nastupe? Da li sačuvati dostojanstvo ili krenuti sa „ bombardiranjem“ ružnih naziva /etiketa prema osobi kojoj smo prije možda svega par minuta rekli da je volim.
Da!. Svima je to prijeko potrebno, da ga se poštiva bez obzira na sve i može unaprijediti život, jako. Slušajući agresivne pjesme, u kojima se dvoje pogledaju u klubu, i završavaju u krevetu, ne činimo dobro sebi, već samo tonemo sve dublje. Odrasli ljudi koliko-toliko znaju da ne postoji posebna draž u tome i da takvo ponašanje nema veze s ljubavlju, ali treba to objasniti današnjim klincima koji misle da je to kul. Oni su naša budućnost, a mi svoju budućnost trujemo, i guramo im pod nos nerealne, prazne priče o takozvanoj ljubavi. A zapravo, tu svega ima samo ne ljubavi.
Ljubav je…
Ljubav je rad. Ljubav je trud. Istinsku ljubav, opisuje jedna riječ – SLOBODA. Sloboda biti što jesi, sloboda iznošenja svojih misli, želja snova i stavova, bez da budeš osuđivan radi toga. S druge strane darovati drugome tu slobodu. Ljubav je umjetnost, ali ona koja se ne kupuje na tržištu. To nije nešto što traje koliko i obično mlijeko. U fokusu ima samo dvoje. Ne troje, ne četvoro, ne desetoro, to je već nešto sasvim drugo. Svako danas koristi tu riječ olako, svakodnevno, a malo njih je koristi ispravno i opravdano. Potrebno je prvo naučiti njeno značenje, otvoriti srce, i tek onda gledati kako se magija dešava pred našim očima.
Dakle, ljudi, volite se. Slušajte partnera, pratite što priča, poštujte biće za koje su jedna majka i jedan otac dali svu ljubav život da bi ju pripremili za Vas.. Ne osuđujte ga da je isti kao njegovi prethodnici, dok ga ne upoznate. Možda imate blago ispred nosa, ali ne želite to da vidite jer ste očajni, jer ste povrijeđeni,jer su svi uvijek bili loši, “jer je takvo vrijeme”. Kada to shvatite, onda se posvetite toj osobi maksimalno. Gradite ljubav i njegujte je. Čak i da se ta priča jednog dana završi, bit ćete bogati, i imat ćete jednu divnu priču koju ćete zauvijek nositi sa sobom. Bolje da nas sve vodi pozitivna emocija, makar sjećanje na lijepe dane, nego ogorčenost, ljutnja i bijes. Sa takvim stavom šanse da se nešto promjeni su minimalne, a gorak osjećaj redovan. Ljubav je u nama, ne čuvajmo je ljubomorno! Hajde da je oslobodimo!
