Piše: Snježana Nemec
Možemo biti uvjereni kako nekoga poznajemo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio, koliko dopustio da znamo, jer čovjek je nejasan, nerazjašnjiv, nedokučiv sve do trenutka dok se sva ta božanska objava, dogma, to tajanstveno ne sruši na ravan jednog najobičnijeg kaskanja u svakodnevici. Na ravan nečega i puno goreg, gdje izdaja, iznevjeravanje, beskonačan lanac proturječnosti, dosljedna nedosljednost, racionalno u svim iracionalnim postupcima nalaze svoje opravdanje.
Tada se sjetiš i Zole i mase ljudi koja je uzvikivala „conspuez Zola“, a potom te iste mase koja je, uz poštovanje lagano kretala za posmrtnim ostacima slavnog pisca. Vidiš i kako netko tebi blizak koji je još nedugo drvlje i kamenje bacao na nekoga ulazi s tom osobom u najprisniji odnos koji nisi mogao ni zamisliti. Vidiš laži i obmane čovjeka prema čovjeku. Sve te vrijednosti kojima si svjedočio, sva ta ljubav i pravednost odjednom nestaju, a potopljena duša iz koje izlazi licemjerje i zloba postaje njihovo najuzvišenije stanje. U tom trenutku sve one vanjske prepreke koje su vas dijelile čine se toliko nevažnim spram prepreka vlastitih duša.
Tada nastaje čuđenje. S filozofskog stajališta za koje možda nikad nisi ni čuo shvatiš da je najdublje čuđenje upravo nad onim koje je samo po sebi najrazumljivije. Sva tvoja spoznaja negdje pohranjena, sve tvoje prijateljsko i prisno izlazi u razotkrivanju kaosa u čovjeku i ljudske zbrke uma koje leže u neznanju, u nepropitivanju onoga što ih okružuje, u nespoznavanju svijeta pa tako i u nespoznavanju i neotkrivanju samih sebe.
Tada volim biti puk, i jesam puk koji se stalno napija u izvoru čuđenja. Nečuđenje kao najviši oblik mudrosti koje se s filozofskog stajališta dodjeljuje obrazovanim ljudima ne bi trebao biti za nikoga, jer čuđenje je moć da shvatiš tajne svega toga nedokučivog kod čovjeka. Da počneš razlikovati dušu i razum koji žive svatko svojim životom, i međusobno ne uviru jedan u drugi već se nalaze u proturječnom odnosu. Razum je taj koji je nemoćan da shvati misterij čovjeka. Duši su sve tajne otvorene.
U vlastitoj začuđenosti treba pozvati i druge da se čude, iako će to shvatiti kao grubo kršenje njihovog uspostavljenog sklada. Pa pozivam ih i ovim jutrom, posebno one koje poznajem, ili sam mislila da ih poznajem.
