Piše: Snježana Nemec
Kada više nemaš što učiniti najbolje je ne činiti ništa. Kada više nemaš što napisati jer toliko puta si već to napisao najbolje je zašutjeti na neko vrijeme ili u potpunom odustajanju čekati dok ne uskrsnu likovi od Prometeja do Fausta koji se ne mire sa sljepilom čovjeka i od Neba traže odgovore, a ovdje daju sve od sebe.
Koja je zapravo svrha iznijeti svoj stav oko bilo čega kada znaš da se s jedne strane radi o javnoj kontroli, manipulaciji koja ostvaruje svoj cilj, ne birajući sredstva, a s druge strane niskoj razini svijesti, nemogućnosti poimanja onoga što se događa i nezaobilaznog licemjerja u kojem optužujemo i politiku i sve oko sebe, abolirajući se od bilo kakve odgovornosti.
Što bi čovjek trebao reći na činjenicu da je biskup u lovu ranio drugog čovjeka i divlju svinju. Ako kažeš – svi smo pozvani da nešto napravimo, zaoremo neku brazdu života pa tako i biskup, ali zasigurno ne da rani ljudsku dušu u lovu na životinjsku dušu, obrušit će se na tebe svi oni koji ne promišljaju, ne sumnjaju, ne preispituju. I nema te rimske poslanice i riječi božje koja će ih uvjeriti da životinje mogu osjetiti tugu, radost ili bilo koju emociju. Ili ako kojim slučajem parafraziraš riječi teologinje Željke Biščan – Bog zasigurno zna da ima smisla još uvijek čekati na biskupa i na sve nas da sazorimo i konačno postanemo ‘Njegova slika’, a ne ‘vlastita karikatura’ kakva smo do sada bili…
S jedne strane imamo svu tu tvrdokornost, nepromjenjivost koja nema ništa od onog što obilježava stvaranje i izgradnju, a s druge strane kreativce, misaone i radoznale ljude koji prije nego nešto napišu, izreknu naprosto tragaju kako bi na koncu sve bilo zaokruženo i koje nitko ne treba. Dvije suprotnosti, dvije nepomirljive stvari, ili „pomirljive“ samo po ekonomskoj osnovi, u što sumnjam.
Mi više ni ne razgovaramo, ne razmjenjujemo mišljenja, ideje, viceve već agitiramo. Solimo pamet jedni drugima, mlatimo jedan drugoga po zdravom mozgu ili po onom što od zdravog ostade. Drski smo, puni mržnje, bahati, nepristojni, neljubazni. Dominantna, gotovo totalitarna kultura sukoba ušla je u sve sfere života. Ogorčeni, ljuti na sve, bez potrebnog razumijevanja, a opet navučeni na takvo stanje.
Sve je prepuno kozmopolita koji se nisu upisali ni u vlastiti jezik i kulturu kako bi mogli ići dalje, humanista, prosvjetitelja čiji odnos spram definicije moralne hrabrosti je neupitan, i kao da su u najmanju ruku s podebljanom kožom, na vlastitu inicijativu poslani na Zemlju, u ulozi sakupljača osuda.
A sve to radimo iz daljine. Sav taj naš svijet filtriran je kroz ekrane i optička vlakna, sva ta naša paranoidna razmišljanja na društvenim mrežama svsela su se na jedno jedino – koliko sam važan, koji dojam ostavljam, vide li me – razotkriju nas u našoj sramotnoj nevažnosti. Goljatkin, golač je to u nama.
I kako onda podignuti buru, probuditi tromost. Kako izvesti na čistac čovjeka koji sa sebe zbacuje okove navika, sve te promatrače koji njeguju sustav sile i moći i daju mu legitimitet.
Za sada, nikako.
