Piše: Vedran Morin
Odluka da se posvetim pisanju o udomiteljstvu od strane istospolnih parova u početku je bila jednostavna, no s vremenom sam se predomišljao. Svejedno prihvaćam staviti se na stup eventualne kritike jer iznosim vlastite stavove o teškoj temi. Kao katolik shvaćao sam da ću vjernicima morati objašnjavati kako Bog nije “strašni starkelja koji homoseksualce šalje u pakao”, a s druge strane ni da katolici nisu baš toliko “zadrti”. Pomoć u raspravi zatražio sam objavom na Facebook profilu kako bi poznanici i prijatelji sa mnom podijelili svoje stavove. Na kraju kolumne izdvojio sam nekoliko komentara, a čitatelje pozivam da u duhu tolerancije iznesu svoja mišljenja.
Razlog moga straha zbog podjela oko ove teme (ali i općenito) leži u činjenici da u medijskom prostoru ne postoji u većoj mjeri objektivno novinarstvo. Uglavnom je riječ o ideološki zatrovanim novinarima bez muda koji se trude zadovoljiti urednika (čitaj sponzore), a samim time i čitanost. Često volim isticati kako bih zaustavio sve ratove i nahranio gladnu djecu da sam na godinu dana urednik na CNN-u. Ako se zamislite shvatit ćete da oni koji to zaista mogu zapravo i jesu krivci za podjele, ali problem je što čovjek ne razmišlja toliko duboko. Ima nas koji nastojimo učiti jedni druge da ne okrećemo glavu na nasilje, ali trebamo biti svjesni da ono najprije proizlazi od nas samih, pa i putem društvenih mreža te u konačnici zlobnih medija.
Određuje li spolna orijentacija tko je kakav?
Sudeći prema svom osobnom iskustvu, većina osoba homoseksualne sklonosti su pacifisti. Jednako tako su to i pravi vjernici, oni koji se ne pridržavaju slijepo svoje vjere. To je taj dio koji kod ljudi najviše cijenim jer predstavlja ljubav, ali kao što postoje vjernici koji bi “gayeve na lomaču” tako postoje i homoseksualci koji “mrze vjernike”. Tu onda dolazimo do podjela i činjenica kako je čovjek čovjeku najveći neprijatelj. Argument više za opravdani strah bez obzira na to tko smo i što smo, pa tu dolazimo do sljedećeg.
Naime, kod nemalog broja ljudi postoji bojazan kako bi istospolni parovi od posvojene djece stvarali monstrume. Zato postoje socijalni radnici koji odlučuju tko je prihvatljiv, a tko nije sposoban da bude udomitelj (bar se nadam da je tako). Zašto se na jednak način ne diže galama zbog prava samaca na udomiteljstvo? Tko može, primjerice, simpatičnom tridesetgodišnjaku s urednim domom, sigurnim poslom i skupim automobilom na osnovu nekoliko razgovora odrediti je li on kojim slučajem pedofil? U nedostatku drugog partnera dijete se nema kome obratiti za pomoć. Zato i smatram da treba postojati određeni konsenzus kod javnosti, u što najprije treba uključiti neovisno novinarstvo kako bi se uspostavio nacionalni dijalog. Zaboravite na političare, njima ove teme služe tek za osobno pozicioniranje u politici, najmanje da razumno razluče što bi za sve bilo zadovoljavajuće.
Priznat ću i ja svoje grijehe. Godinama unazad čitao sam studije kako je odrastanje u istospolnim zajednicama štetno za djecu. Možda i je, možda nije tako, ja ne mogu suditi jer se nisam našao u toj situaciji. Ali zato sam nedavno pogledao film temeljen na istinitoj priči koji mi je promijenio percepciju. Naizgled idiličnu katoličku obitelj zadesi tragedija nakon samoubojstva tinejdžera. Shvativši da mu se sviđaju dečki odluči otvoreno priznati pred obitelji svoje sklonosti. Njegova majka, vrla katolkinja koja je znala Sveto pismo napamet, to nije mogla prihvatiti smatrajući da joj je sin bolestan. Jedne večeri, ionako depresivan zbog neprihvaćanja od strane majke otkrije da ga dečko vara i odluči se baciti s mosta. Majka je zbog te tragedije najprije krivila druge, ali kako ju je s vremenom sve više kopkalo odlučila je potražiti odgovore na sastancima u organizaciji katoličkog svećenika. S vremenom je shvatila da ga je u smrt odvelo to što ga je ona odbijala od sebe, vlastita majka. Koliko god se nakon sinove smrti trudila svećeniku citirati odlomke iz Biblije smatrajući da nije kriva, on bi joj znao ponuditi prave odgovore. Iako ponekad ni sami teolozi ne mogu pružiti prave odgovore jer Bog od nas ne traži da slijepo živimo vjeru. Smatram najboljim primjerom iz Biblije gdje Bog od Abrahama traži da žrtvuje vlastito dijete – samo kako bi ga iskušao. Majka ovoga tinejdžera je upravo to učinila. Stoga se zapitajmo je li smrt doista nešto što bi trebali prihvatiti, odnosno dozvoliti da ta djeca žive bez roditelja i dovedu se u situaciju da se osjete odbačeno i ne voljeno? Zar Svevišnji ne želi upravo suprotno, da svi budemo sretni?
Tko nam je dao pravo da sudimo?
Potaknula me ta priča iz filma da se više informiram o članovima gay zajednice koji su katolici, pa čak i svećenici. Strahovi kako će članovi istospolne zajednice pokušavati “preobratiti” posvojenu djecu u homoseksualce nestali su kada sam na portalu Bitno.net naišao na tekst o gay svećeniku s djecom. Tu sam počeo sagledavati širu sliku. Čitao sam ranije o homoseksualnom paru koji je posvojio dijete kako bi ga seksualno zlostavljali. Ali zlostavljanje postoji na obje strane pa samim time to prestaje biti pitanje spola i postaje pitanje odgoja. Zar nije Crkva danas ponižena baš zbog niza pedofilskih zlostavljanja unutar klera? Ako ćemo u duhu vjere otići u krajnost, kušnjom smo svi zahvaćeni. Tko je bez grijeha neka prvi to napiše u komentar. Štoviše, kako protumačiti situaciju kada je dijete zaraženo HIV-om ili boluje od epilepsije i umjesto vjernika koji odbija posvojenje, takvo dijete odluče udomiti istospolni partneri? Puno je tu faktora koje treba uzeti u obzir. Naravno da svi mi želimo sve najbolje za tu nevinu dječicu i zato dobro promislimo prije nego donesemo konačni sud.
Kako sam cijeli tekst sagledao u kontekstu (ne)vjere onda je prikladno tako ga i zaključiti. Ateisti pa i agnostici ističu da je svako ljudsko biće slobodno. Ništa manje se po uvjerenju ne razlikuju vjernici koji žive u vjeri da je Bog stvorio čovjeka i dao mu slobodnu volju. Ta svjesnost i sloboda kod djece dolazi s godinama pa iz toga razloga bi najbolje bilo odrediti dobne granice za posvojenje istospolnim parovima, upravo iz razloga kako bi dijete moglo samo donijeti odluku u kakvoj zajednici želi živjeti. Sve ostalo je van volje pojedinca i samim time ne bih podržao da istospolni parovi posvajaju novorođenčad, već samo onu djecu koja će samostalno donositi odluke ako im život u takvoj zajednici odgovara. Ukoliko dijete želi, zašto mu to braniti? No, s druge strane, je li to diskriminacija? A je li zločin lišiti dijete života prije rođenja? Kao što se jedni bore za prava majki na pobačaj, drugi se bore da i to tek začeto dijete jednoga dana postane majka. No, što ako to dijete postane majka koja je sklona istom spolu, smije li ona posvojiti dijete? U cijeloj toj zavrzlami dolazim do zaključka kako je život dragocjen i zato ljubi bližnjega svoga svim srcem i dušom svojom.
Dakle, ponavljam, u suštini sam protiv posvajanja od strane istospolnih zajednica jer bi neki to voljeli zlorabiti (tema je to za novi članak), ali ako je dijete ili punoljetna osoba dovoljno zrela da odluči kako je život u takvoj obitelji za njega ili nju sasvim prihvatljiv, tko sam ja da stojim na putu tuđoj sreći?
Udomljavanje djece od strane istospolnih parova; izdvojeni komentari:
– “Ne!”
– “Ne. Nije prirodno. Nije ni po Bogu.”
– “Da!”
– “Nije ni po Bogu, ni po prirodi, no možda bi neki istospolni parovi bili bolji roditelji. Tko zna!?”
– “Ovisi o čovjeku kao pojedincu, ne o seksualnom opredjeljenju. Kao i kod istospolnih brakova tako i kod “normalnih” postoje sposobni i nesposobni roditelji. Na kraju krajeva, ako to dijete može dobiti topli dom i razumijevanje, pa i možda ljubav (koliko god to nekima bilo nemoguće) ja sam za. Bolje nego povlačenje po domovima i ulici.”
– “Ne. Razlog je jednostavan. Ako prihvatiš svoje opredjeljenje i živiš ga, moraš sam sebi priznati da ono ne daje potomstvo. Ovo nije želja za djecom već inat. Dobili su mogućnost zajednice pravo na sve i mirovinu partnera. Sad se namjerno dijeli društvo oko ove teme. Usput, ženama je lakše jer npr. umjetna oplodnja u Srbiji ne traži brak ili muža. Ode plati i rodi. Dakle, problem su muški parovi. Živi svoj život i uzivaj ako nema djece. Amen. Nemaju ni drugi.”
– “Bolje da su u domovima nego u istospolnim obiteljima??? Baš me zanima što bi na to rekla djeca iz domova. Kakve gluposti pišete? Jer nije po Bogu? A po Bogu je da su klinci završili u domovima Strahote.”
– “Gledala sam reklamu na tv-u predvečer. Neki dom u Zg za nezbrinutu djecu traži kombi. Toliko sam se rasplakala pred svojom djecom i mužem da su me u čudu gledali. Znači dečkić godina moga sina, divan da divniji ne može biti, srce me zabolilo. Sva druga djeca isto divna divna. Napuštena, od 4-12 g. cca. Pa bemu sunac sunčev i svemu, pa neka ih udomi tko može i želi. Ne vidim ništa sporno u tome. Voljet će djecu i oni kao i ja. Strašno mi je to, strašno. Bože kako sam se naplakala. Bolje bi im bilo u nekoj familijici koja ih želi nego u domu, familija bilo koja bi ih voljela pa bilo to istospolno ili ne. Glavno da ima ljubavi i topline u toj kući.”
– “Za homoseksualnost mislim da nije prirodan već posljedica. Da mi je kćer homoseksualna prihvatila bih.”
– “Mogu li dendrofili posvajati djecu i zašto ne mogu? Može li mi tko objasniti ako je za dijete bitna ljubav, zašto ju ne bi imao u obitelji čovjeka i stabla? Zašto u budućnosti brojni “seksualci” ne bi tražili ista ta prava na posvajanje djece ako je jedini argument kako je bolje da su djeca usvojena od bilo koga tko bi ih volio, nego odgajana po domovima. Hvala.”
