Piše: Vedran Morin
Francuski filozof Emile Boirac tvorac je termina “Déjà-vu”, u hrvatskom prijevodu “već viđeno”. O iskustvu već viđenog pisat ću u nastavku koristeći dvije političke figure, bivšeg i aktualnog predsjednika Vlade RH i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), Ivu Sanadera i Andreja Plenkovića. Poslužit ću se tvrdnjama novinarke i politologinje Mirjane Kasapović, koje je iznijela u intervjuu za Glas Istre u listopadu 2008. godine, a u kojem precizno tumači ondašnju vladavinu Ive Sanadera, kako bi analizirajući zaključio da se jednako autoritativno postavio i Andrej Plenković. Obojica su u javnosti okarakterizirana kao samouvjerene i u nekim situacijama i pomalo bahate osobe.
Funkcioniranje vlasti
Frapantna je, štoviše gotovo identična je manira između ta dva razdoblja koja su temeljena na dimenzijama tzv. prezidencijalne politike: politička stranka, izborna arena i izvršna vlast. Ona funkcionira tako što se na glavnoj stranačkoj funkciji pojavi snažna ličnost s primarnim ciljem unutarstranačkoga reformiranja. Ta osoba zatim u stranci kroz personalni mandat na izborima nastupa u ime stranke, kojoj su birači stavljeni u drugi plan. Sjetimo se i ulaska Tomislava Karamarka u politiku nakon što mu je u pravoj predstavi za javnost Jadranka Kosor (također kao predsjednica Vlade i HDZ-a u to vrijeme) uručila člansku iskaznicu. Nakon ustoličenja “odabrane” osobe ista nastupa stavom da je iznad svih, a Vlada joj postaje tek osobni servis koji služi za podizanje rejtinga i aparat za obavljanje poslova po nalogu.
Prezidencijalna politika u praksi
Sanader je u svoje vrijeme konsolidirao stranku, dobio izbore i zatim imenovao ministre. Borio se protiv opozicije i dijela javnosti koja je zahtjevala smjenu pojedinih ministara. Odlučno je odolijevao napadima i ministre mijenjao kako i kada on to kaže. Nitko nije mogao biti iznad njega.
Plenković je na početku svoga mandata, podsjetimo se, sam birao svoje ministre. Na žestoku reakciju Mire Kovača oko imena novog ministra MVEP-a postavio se u Sanaderovskom stilu snažno i odlučno. “Nisam čuo Kovačevu izjavu, jedino je sigurno da će budući članovi vlade biti oni iza kojih ću ja stati i koje ću ja odabrati”, rekao je Plenković novinarima. Time su obojica svojim djelima depersonizirali unutarstranačke protivnike, te u potpunoj indiferentnosti zaobišli glas javnosti i biračkoga tijela.
Nema razlike ni u lošim potezima
Sanader je ipak morao pokleknuti u određenim trenucima jer autoritativnim potezima okruživao se ljudima koji su mu bili podređeni, pa je bilo pitanje koliko dugo može tako. Smijenio je dvoje ministara pod pritiskom nezadovoljstva i platio danak osobnog stila vođenja politike. Činio je to sporo jer je težio tomu da bude okružen kompetentnim ljudima izvan stranke.
Nevjerojatna sličnost je kod Plenkovića u slučaju Martine Dalić, koju postavlja na mjesto ministrice gospodarstva kao nezavisnu zastupnicu. To je slučaj s nevjerojatnim raspletima, za koji tek očekujemo pravu istinu. No cijeli proces tekao je kao u ranijem primjeru – od međusobnog povjerenja do pritiska oporbe i javnosti, nepravodobne reakcije i na kraju sloma.
Suprostavljanje opoziciji
Za primijetiti je kako su Sanader i Plenković do sada bili prilično jednaki i u odmjeravanju snaga s opozicijom, počevši najprije s odnosom prema instituciji predsjednika/ce države. Ove dvije snažne funkcije, predsjednik Vlade i predsjednik države, predstavljale su predmet spoticanja u međusobnoj suradnji. “Rogatim” stavovima gurali su se u prvi red, dajući do znanja da je parlamentarni sustav ipak jači, pa je samim time pozicija premijera značajnija. Da je njih pitati, vjerojatno bi još više oslabili postojeću predsjedničku poziciju.
S druge strane, SDP kao najveći oporbeni oponent ni u vrijeme Sanadera, kao ni danas Bernardić nije imao rješenje kako se domoći vlasti. Na kraju krajeva, kada se i dogodilo da je SDP sa Zoranom Milanovićem preuzeo ulogu parlamentarnog lidera bilo je to više zbog Sanaderovih grijeha koje su birači odlučili kazniti. Od afere do afere, nekako i to kao da u sjeni danas prati i Plenkovića. Hoćemo li svjedočiti jednakom scenariju i po tom pitanju ostaje za vidjeti.
“Ako se vlast dovoljno ne kritizira i ne kontrolira, nužno će težiti svom uvećanju i završiti u diktaturi” – Niccolø Machiavelli.
