Lokalno stanovništvo pomaže migrantima koji gladni, umorni, isprpljeni prolaze njihovim krajem pokušavajući se domoći granice i boljeg života.
‘Da ih sad tu dođe deset, dala bih im vode i hrane i nek’ ljudi idu svojim putem. Oduvijek su ljudi išli trbuhom za kruhom, bježali od gladi, rata, kako god su znali i mogli, pa tako i oni sad’
Došla su njih dvojica, negdje prije mjesec dana. Umorni, iscrpljeni, prljavi. Zatražili su vode, jer su bili žedni. Dali smo im pića i hrane i otišli su svojim putem – opisuje za Novi list vlasnik ugostiteljskog objekta u zaleđu Novog Vinodolskog, svoj susret s ilegalnim migrantima kojih je, čini se, u zadnje vrijeme sve više u šumama u široj okolici Rijeke, kuda prolaze nastojeći se domoći neke od zapadneuropskih zemalja. Mladići koji su pokucali na njegova vrata bili su, ističe, vrlo pristojni, ali i očigledno izgladnjeli i premoreni.
– Pokazivali su rukama da su žedni, da žele vode. Slabo se, zapravo nikako, služe stranim jezicima, ali uspjeli su nam objasniti da dolaze iz Sirije. Dali smo im vode, kao i nekoliko bočica fante i coca-cole. Vidjelo se na njima da su i gladni pa smo im ponudili i hranu. Uzeli su jedan sir škripavac i kruha. Supruga im je htjela dati i pršuta i kobasica, ali su to uljudno odbili, kazavši da su muslimani. Ma htjela im je ona dati još svašta, ali nisu htjeli uzeti, samo sir i kruh. Nudili su nam i novac, da plate za to, ali nismo im htjeli naplatiti. Treba pomoći, tko zna koliko već dugo ovako lutaju, i koliko su toga putem pretrpjeli – kaže ugostitelj.
– Jadni ljudi. Što drugo reći. Zamislite da nas, koji smo tu čitav život, netko ostavi u šumi da se sami snalazimo, bez zaklona, hrane, vode, to bi bilo strašno, a kako je tek njima koji ne znaju pravo ni gdje su, ni što ih još sve čeka – kaže dugogodišnji ugostitelj.
I u selu Bateru, jedna od mještanki pokazuje i zaštitničko raspoloženje prema migrantima. Nije ih vidjela, kaže.
‘Da sam ih i vidjela, ne bih vam rekla’
– A da i jesam, ne bih vam rekla. Ni vama, ni policiji, nikome. Da ih sad tu dođe deset, dala bih im vode i hrane i nek’ ljudi idu svojim putem. Oduvijek su ljudi išli trbuhom za kruhom, bježali od gladi, rata, kako god su znali i mogli, pa tako i oni sad – kaže mještanka.
Susret s migrantima imao je vlasnik jedne od vikendica u Driveničkoj šumi, koji je također htio ostati anoniman.
– Nedavno je blizu moje kućice prošlo njih nekoliko. Vidio sam ih samo nakratko, jer se nisu zadržavali. Nisu prilazili, ništa nisu dirali, niti su išta tražili. Vlasnik jedne od susjednih kuća također mi je rekao da je nedavno sreo jednu skupinu u šumi, nedaleko svoje vikendice. Čak je i popričao s njima, koliko je uspio, a prema njegovim riječima bili su pristojni i nisu ništa tražili – kaže ovaj Driveničanin.
Kad vam gladni ljudi dođu na vrata, što ćete nego ih nahraniti
I na području Općine Jelenje, ponajviše u mjestima koja graniče sa šumskim predjelima poput Jelenja i Podkilavca, susreti s migrantima koji se kreću prema slovenskoj granici nisu rijetkost.
– Negdje oko četiri popodne čuli smo glasan lavež našeg psa u dvorištu pa smo izašli van, a ondje su stajala dvojica migranata, bili su vrlo mladi. Na engleskom su nas pozdravili i pitali ako bismo im dali nešto za jesti i piti jer da su dugo hodali te su jako gladni i žedni. Isprva, naravno, osjetite strah, no i veliko sažaljenje. Znamo da su oni tu ilegalno, no kad vam gladni i premoreni ljudi dođu na vrata, što ćete negoli im dati jesti. Uz to, bili su vrlo pristojni i kulturni. Mi smo im u kući spakirali hranu koju imamo i stavili nekoliko boca vode u vrećice za ponijeti, a oni su to uzeli te su uz mnogo zahvala krenuli dalje svojim putem. Uistinu su bili pristojni. Nismo pitali odakle dolaze i kamo idu, nije nam baš svejedno bilo, no ponavljam, ljudi su bili u potrebi i morali smo im pomoći – rekla je mještanka koja je odlučila ostati anonimna.
Razgovarali su novinari Novog lista s još nekoliko ljudi i s područja crikveničko-vinodolskog zaleđa i s Grobnika, i doslovce od svih čuli isto – iako nisu susreli izbjeglice, svi kažu da bi im, ako se to dogodi, bili spremni dati hrane i pića, a baš nitko nije rekao niti jednu ružnu riječ na tu temu. Svi smatraju da je riječ o ljudima koje je nevolja natjerala da prolaze njihovim krajem, i da im, koliko se može, treba pomoći.
