Na žalost, danas bi još mnogi da se uspjeh Vatrenih nije dogodio. Završnica svečanosti dočeka u Zagrebu možda najbolje govori o tome. Oportunistički su to bili potezi relativiziranja zajedništva koji je, čini se bio neminovan, jer htjeli mi to ili ne svaki nas kraj prati od samog početka.
Društvene mreže prepune su ljudi koji pokušavaju relativizirati uspjeh, i sve što je polučeno time. Puno onih koji svoju netrpeljivost kriju ispod kozmopolitizma, humanizma, demokracije i Pekićevog kompromisa bez kojeg nema života. Mogu zahvaliti toleranciji i svim komponentama civiliziranosti što još uvijek mogu mrziti i vrijeđati bez posljedica. Nazivati predsjednicu nevjerojatno vulgarnim imenima (sram me i napisati), nazivati instituciju takvim imenima mora za sobom nositi posljedice.
Sloboda pa i sloboda govora je odgovornost. Nemaju je, jer im je tako dopušteno. Okupili su oko sebe iste, kako bi mizerija vlastitog duha i glupost dobivala stalnu potvrdu. Ne razumiju ni životni ni povijesni ciklus koji će osporiti sve te zločeste misli ili namjere. Ne razumiju ni da je mržnja poput atrofije koja ubija sve osim same sebe.
Moj otac koji nije imao sreću doživjeti sve ovo jednom me je pitao – Jesi li čitao Rudakija. Jesam. Danas bi mu rekao – Mnogi nisu tata, i sada tuguju. Znaš Hrvatska je pobijedila. I opet će.
No vratimo se onom lijepom.
Hrvatska je srebrna, a zlatna. Cijeli svijet je je navijao za ovu našu malu zemlju. Cijeli svijet je prepoznao, ne samo igru već što znači srce ostaviti na terenu. Kad srce ostavite na terenu nitko vam ništa ne može prigovoriti. Hrvatima u očima gori vatra, iskazuju beskrajnu volju i strast napisao je njemački Bild. I možda je to najbolji opis.
Zaslugom Vatrenih konačno je u Hrvatskoj utihnut duh malodušja. U samo mjesec dana vraćeno nam je sve ono što se godinama „ubijalo“, od ljubavi prema sebi samima, poštovanja, dostojanstva do svjesnosti o vlastitim vrijednostima. Nakon dugo vremena, bez obzira postojimo li prema nekoj definiciji realno, nerealno ili idealno ovo svjetsko prvenstvo pokazalo je kako ipak postoje trenuci kada letargija, mentalno stanje tromosti, ravnodušnosti, praznine ne pronalazi svoje mjesto. U jednom trenutku shvatiš kako onaj osjećaj zajedničke svrhe nije izgubljen i kako pasivnost nije ostavila toliki pečat.
Hrvatska je trebala heroje i dobila je. Hrvatska je trebala Ljubav uzdignutu iznad gorčine. I dobila ju je. Na tom tragu zavapila je i naša akademska kiparica Dijana Iva Sesartić. Trebala je heroja, one koji izvuku sve što tone na dno. Na utakmici protiv Danske bio je to naš Ivan Rakitić. Kiparica je sprema odraditi svoj dar Nebu i napraviti bistu Rakitiću.
Veliki je to bio i je veliki bljesak za sve nas. Kao kad se vrijeme i nešto kao neutron mašte sudare s običnom česticom percepcije u našim osjetilima i iz toga izleti nešto novo, nezaboravno i zadrži se. Trenuci koji ostaju usađeni. Znakovi nekakvog iznenadnog uvida, prosvjetljenja i nadahnuća ljepote i radosti. A nama je drago da smo bili tu kad se to dogodilo.
Kažu neki da je sva ta euforija iracionalna. Možda, ali ni naši životi nisu pretjerano racionalni pa zašto bi i ovo stanje bilo.
Ono što držim najvažnijim u svemu tome je činjenica da nam je pružena ruka nade i vjere. O nama ovisi što ćemo s tim učiniti.
