Piše: Robert Banfić
Pyongyang je kasno navečer 28. srpnja pokrenuo drugi uspješni test interkontinentalnog balističkog projektila Hwasong -14 prenose međunarodne medijske agencije [BBC, Associated Press].
Ovim potezom, Sjeverna Koreja demonstrira svoju sposobnost ispaliti projektil koji ima potencijal dosegnuti kontinentalne Sjedinjene Američke Države. Novi test, koji je navodno Sjevernokorejski vođa Kim Jong Un osobno nadgledao, je povukao za sobom oštre kritike, kako od Američkog predsjednika Donalda Trumpa, tako i od Kine i ostatka međunarodne zajednice.
Sjevernokorejska medijska kuća KCNA, u uobičajenom propagandnom tonu, tvrdi kako je test novog više-faznog projektila potvrda ranijeg uspjeha, demonstriranog na prvom testu projektila Hwasong-14, simbolično održanog 4. Srpnja na Američki Dan Zahvalnosti ove godine.
Međunarodna zajednica se prošle godine zgražala nad dva nova Sjevernokorejska nuklearna testa, međutim u tom trenutku je nuklearna prijetnja bila isključivo regionalni problem; sigurnosna prijetnja jedino državama susjedima Sjeverne Koreje.
Zbog kroničnih nedostataka kako hrane, tako i goriva, raznih metala i industrijskih materijala, Sjeverna Koreja jednostavno nije u poziciji voditi bilo kakav produženi sukob. Sjevernokorejsko zrakoplovstvo i mornarica i dalje rade na operativnim i materijalnim standardima 1950-tih, a osim snažnog političkog interesa Kine za očuvanjem te male Azijske banana-države, čuva ih jedino bezvremenska artiljerija pozicionirana na granici sa Južnom Korejom i mali – ali značajan – nuklearni arsenal.
Vojno-strateška doktrina Sjeverne Koreje se bazira na činjenici da bi bilo kakav napad na tu državu bio apsurdno skup u odnosu na bilo kakvu dugotrajnu dobit. Kulturna indoktrinacija i zastarjelo obrazovanje koje nije prilagođeno modernom tržištu rada, katastrofalna infrastruktura i kronično siromaštvo su opustošili Sjevernu Koreju od kraja 1950-tih do danas. Bilo kakav napad u svrhu fizičkog osvajanja Sjeverne Koreje bi ‘nagradio’ pobjednika ogromnom humanitarnom, administrativnom i ekonomskom glavoboljom preuzimanja administracije nad prostorom države koja uzorno slijedi politiku izolacionizma i militarizacije više od pola stoljeća.
Međutim, dolazi do pitanja koliko je Sjeverna Koreja uopće u stanju nauditi bilo kome osim Južnoj Koreji. Nedavne Sjevernokorejske vježbe u kojima je demonstrirana nepreciznost i relativno nizak domet njihove artiljerije su indikacija da je Seoul većim dijelom siguran od konvencionalnih napada. Nuklearno oružje ostaje jedina prijetnja, ali se mora postaviti pitanje kako Sjeverna Koreja namjerava dostaviti nuklearne bojeve glave na predviđene mete.
Sjevernokorejsko zrakoplovstvo nema šansu preći bilo kakvu protuzračnu obranu – što zbog zastarjelosti, što zbog nedostatka goriva. Balistički projektili bi općenito morali prvo zasititi nedavno proširene kapacitete THAAD proturaketnih sustava u Južnoj Koreji i Japanu, a do sada, Sjeverna Koreja je pokazala kroničnu nesposobnost u dizajniranju dalekometnih, odnosno interkontinentalnih projektila.
Klasifikacija balističkih projektila po dometu je korisna po tome što cijena projektila ‘skače’ eksponencijalno u odnosu na domet. Zbog toga, uzimajući u obzir katastrofalno ekonomsko stanje u Sjevernoj Koreji, je veoma mala vjerojatnost da je Sjeverna Koreja sposobna sastaviti interkontinentalni arsenal koji bi bio prijetnja bilo kome.
Činjenica je da je Sjeverna Koreja konačno dosegla stadij razvoja svog nuklearnog arsenala gdje postaje stvarna prijetnja međunarodnoj zajednici. Međutim, među državama spremnim za neutralizaciju stotina – ako ne i tisuća – balističkih projektila odjednom, sustavima kapaciteta razvijanih tijekom vrhunca paranoje Hladnoga rata, ne bi smjelo postojati straha pred Sjevernom Korejom – patuljkom u svijetu divova, bez resursa potrebnih za stvaranje više od desetak (ako i toliko) projektila sličnih modelu Hwasong-14 testiranome ovoga mjeseca.
