Piše: Ivona Šimunović
Mnogi vrlo tragično gledaju na samoću. Puno puta te trenutke gledaju kao dramu. Gledaju iz razloga jer se baziraju, je li na tišinu oko sebe, je li na prazni prostor oko sebe. Vrlo često sam znala čuti od ljudi kako se osjećaju samotno dok hodaju gradom prepunim ljudi oko sebe.
Ne gledajte na samoću kao na „neprijatelja“ već u njoj uvidite saveznika za trenutke i period osobnog razvoja. To su trenutci u kojima može puno uložiti u sebe i koji nam se vrate trostruko. U trenutcima tišine možemo najbistrije čuti svoje misli… bistre kao najčišće more…i njegovo dno u kojem se krije puno ljepota, poruka ali i upozorenja čega se moramo pričuvati, na čemu bi bilo poželjno poraditi.
U trenutcima svoje samoće, kao mlade samohrane majke, uz knjige koje sam „gutala“ čitajući , čitala sam i vlastite misli. Misli koje nisam čula prije u „buci“ života. Puno sam toga naučila u tim trenutcima o sebi, osvijestila svoje greške, pronalazila načine kako „ sutra“ biti bolja nego danas.
Trenutci samoće pomogli su mi u “treniranju“ sebe, provjeravanju tehnika koje sam si sama sastavila. Jednom riječju, sama na sebi sam provela akcijsko istraživanje KAKO BITI BOLJA JA .
Samoća nam pruža da osvijestimo razinu svojeg osobnog prostora. Granice do kojih želimo od sutra pustiti ljude k nama. Postavljati i raditi na svojim osobnim granicama, tako da bismo mogli postaviti i granice prema drugima.
Glazba je za mene u tim trenutcima isto tako igrala veliku ulogu. Disala sam s njom, puno puta u sebi imala osjećaj kao da svojim dahom i pjevanjem popunjavam prazni prostor sobe u kojoj se nalazim. Iskoristite samoću i u tom smjeru, upalite omiljenu glazbu, pustite glazbu neka vam tijelo povede, zaplešite, pustite glas, izgovarajući tekstove pjesama, koncentracija na to potiče um , um želi ispravno izgovoriti tekst i tog trenutka blokiraju se možda tužne ili teške misli koje su vam pokucale na vrata uma.
Čudni smo mi ljudi, kad je oko nas kaos, puno puta imamo osjećaj da nam je dvadeset četiri sata ponekad malo za sve obveze života, poželimo mir i samoću. Mnogi tada pomisle: „ Da mi je otići na pusti otok na mjesec dana.“ A kad dobijemo te trenutke samoće, vremena gdje možemo biti potpuni kreatori tog svojeg vremena, tad smo nezadovoljni i opet želimo onaj kaos od kojeg smo željeli pobjeći.
Samoća, je li zbog gubitka voljene osobe, je li jednostavno zbog perioda bez ikoga po pitanju intimno partnerskih odnosa, ne znači da smo manje vrijedni. Taj osjećaj na prvu je normalna pojava, budući da smo rođeni kao društveno emotivna bića, bića za dijeljenje života u paru.
Prigrlite te trenutke, zavolite ih, kako sam rekla na početku, kao osobnog saveznika. Zaslužujete i vrijeme samo za sebe , ne tražite, ne“ srljajte“ tražeći drugu osobu da vam popuni trenutke života. To vrijeme je vaše vrijeme da prvenstveno dođete do osobnog ispunjenje sobom, da se oplemenite, da ojačate, da se relaksirate, opustite. Putem tih trenutaka vi u sebe unosite svjetlost, pojačavate energiju, upoznajete sebe u područjima za koje do tada možda niste znali da i u njima funkcionirate, te možete nešto, što do tada ste mislili da ne možete.
Sve to dovodi do uspjeha, uspjeh dovodi do zadovoljstva, samopouzdanje se povećava jer ste upoznali i neke svoje nove kvalitete i talente, za koje možda prije niste imali vremena ili niste niti znali da ih posjedujete. Zavolite svoju trenutnu samoću, vjerujte mi puno vam toga lijepog ti trenutci mogu donijeti, za danas sutra bolju budućnost.
