U Novom danu televizije N1 gostovala je Gordana Buljan Flander, psihoterapeutkinja i ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba.
Slučaj dječaka Cesarea u Splitu? Ponovno je odgođena ovrha. Što znači vještačenje djeteta?
Ja stvarno ne bih htjela govoriti o konkretom slučaju jer previše informacija o javnosti djetetu šteti. Vještačenje znači da se provede psihijatrijska obrada majke, oca i djece i promatraju se odnosi u obitelji, procjenjuje se sposobnost roditelja da surađuje s drugim roditeljem. Oni moraju shvatiti da su djetetu potrebna oba roditelja i da ono ima pravo na obitelj. U puno situacija roditelji zaborave dijete i djeteta nema u njihovim obračunima.
Hoće li sud donijeti odluku i donose li sudovi odluke na temelju vještačenja?
Vještačenje je jedan od dokaza, vještaci ne donose odluke nego procjenjuju roditeljske kompetencije. U odlučivanju o tome što je u najboljem interesu djeteta je zadnja riječ suda.
Što znače odjeci u javnosti o pojedinim slučajevima?
Krši se pravo djeteta na privatnost i s razlogom su postupci u kojima sudjeluje maloljetno dijete tajni. Previše pričanja o konkretnom djetetu u javnosti nikako nije u interesu djeteta.
Koliko posla imate u Poliklinici s ovakvim slučajevima?
Ovakvih slučajeva imamo sve više. Oko 40 posto djece nam šalju centri za socijalnu skrb. Potrebna je naša suradnja i kroz polikliniku prođe oko 1.500, 1.600 djece godišnje. Polovica djece su iz razvedenih brakova, i pate zbog visokog konflikta roditelja. Sam razvod i nije tako štetan kao konflikt. Djecu boli taj konflikt i oni nastoje udovoljiti roditeljima govoreći im ono što žele čuti jer je to uvjet da budu voljena. Nažalost, takva djeca često izgube sebe pokušavajući udovoljiti roditeljima.
Rastu li zabrinjavajući trendovi: nasilje u obitelji, nasilje nad ženama… Je li nam potrebna Istanbulska konvencija?
Ja sam za svako usvajanje konvencije. Potrebno je da se struka oglasi svugdje gdje treba štititi slabije i struka je ta koja treba odlučivati takve stvari. Ne treba reagirati samo kad se nešto dogodi, nego treba raditi proaktivno. Obveza svake škole, primjerice, treba biti da djeca dobiju poruku da se nasilje neće tolerirati.
Podržavate li postojanje registra pedofila?
Potreban nam je, trenutno postoji na papiru, ali nije funkcionalan. Ako se netko iz tog registra želi zaposliti u školi, on to može. Bilo je slučajeva gdje su ljudi osuđeni za zlostavljanje djece i dalje radili u školi i nastavili zlostavljati djecu. Mislim da je to nedopustivo. Kao što je nedopustivo da zlostavljači djece budu kažnjeni humanitarnim radom. To šalje poruku da njihov čin i nije tako strašan.
Reagira li sustav na te stvari, na učitelje koji potiču djecu na nasilje?
Sustav treba paziti koga pušta da radi s djecom. Djeca uče po modelu roditelja, a zatim nastavnika. I što oni rade će djeca imitirati. Ne pružamo im ispravne vrijednosti. Idemo na njih sankcijama umjesto da prepoznamo rizičnu djecu i na vrijeme im pomognemo.
Tučnjava tinejdžerica u Splitu?
Grozno mi je bilo što su djeca navijala i poticala tučnjavu. To je psihologija mase i čini mi se da nam treba biti pouka da djecu učimo empatiji. Nije kasno intervenirati i raditi s promatračima čak i ako imaju 16 godina.
Javljaju li vam se roditelji koji se boje da njihovu djecu zlostavljaju vršnjaci?
Dosta ih se javlja, ali tek kad je već prilično kasno. Oni pokušavaju razgovarati sa školom, nastavnicim i počiniteljima, a nama se jave tek kad dijete već ima emocionalne teškoće. Apeliram da odmah traže pomoć, a ne kad se djeca već počnu ponašati autodestruktivno. Mi obavještavamo sustav, ne samo da im damo nalaz u ruke.
