Dvadesetšestgodišnji Pulížanin Sendi Smoljo, po struci slastičar, strastveni je zaljubljenik u fotografiju. Svoju ljubav prema svjetlopisu posebno voli izražavati fotografirajući munje. Nerijetko se nađe u situaciji da munja ‘opali’ u neposrednoj blizini, stoga savjetuje ‘lovcima na oluje’ povećan oprez u takvim situacijama.
Dok razgovaramo sa Sendijem uvjerljivo objašnjava kako su njegove krempite jednako ukusne kao i ljepota njegovih fotografija, čista umjetnost.
Veliki si zaljubljenik u fotografiju. Što nam još možeš reći o sebi, ukratko?
Posljednjih desetak godina bavim se sa fotografijom, točnije od 2009. kada sam kupio mali kompaktni fotoaparat za početak karijere. Tada nisam ni sumnjao da ću dostići ovoliku popularnost. Sama fotografija me privukla zbog raznih svari, primjerice jer volim fotografirati prirodu. S vremenom prelazim na fotoaparat s izmjenjivim objektivom (CANON EOS 400D), a u kolovozu 2013. sam se prvi puta okušao u fotografiranju munja.
Što te potaknulo da svoju fotografsku djelatnost usmjeriš u meteofotografiju i postoji li određeni strah dok pokušavaš objektivom zabilježiti udar munje?
Sama meteofotografija me potakla na to jer sam oduvijek volio turbulentno vrijeme (kiša, jak vjetar, pijavice, uragani, tornada, munje, gromovi). Kao što sam ranije naveo, u kolovozu 2013. sam se okusio u prvom munjolovu života, i to 8. listopada točno u 04:30 ujutro. Bilo je doista zanimljivo pratiti kretanje te oluje, koja se stvorila negdje oko Medulina. Što se tiče bliskih udara i strahova, naravno strah je uvijek prisutan jer munje fotografiram na vrhu zgrade na kojoj su montirane GPRS antene, odnosno repetitori. Bilo je u mojoj ‘munjolovnoj’ karijeri bliskih udara, kao i sada prije cca mjesec dana kad je munja udarila u repetitor za vrijeme kada sam se nalazio ispod njega.
Osim zadivljujućih fotografija, iza sebe imaš i nekoliko priznanja?
Priznanja postoje. Godine 2015. sam osvojio prvo mjesto na USA fotonatječaju za fotografiju bliskog udara munje, 2017. za završen prvi level tečaja fotografije, u kategoriji ‘Analogna fotografija’, te u ljeto 2017. godine zahvalnicu za sudjelovanje u fotonatječaju ‘Volim svoju županiju’ za plasman među TOP 20, pod vodstvom Hrvatske zajednice županija.
Nekoliko izložbi svojih fotografija si već imao, slijedi li uskoro nova?
Svoju prvu samostalnu izložbu održao sam u ‘CyberCaffe’ Pula, gdje sam izložio 20-ak fotografija munja koje su ‘ulovljene’ unutar prve godine. Izložba se zvala ‘Munje i gromovi’. Za sada je nova izložba u planu, ali sakuplja se još novih materijala za nju.
Podijeli s nama neku zanimljivost, anegdotu koja se dogodila u tvom gotovo desetogodišnjem fotografskom hobiju?
Pa iskreno, nema nekakvih posebnih događanja osim ranije spomenutih bliskih udara munje, koji znaju nažalost biti smrtonosni. Sve je to lijepo, divno i krasno, ali ipak valja biti na povećanom oprezu!
Koje je tvoje mišljenje o snažnom rastu popularnosti bavljenja fotografijom danas. Je li on potaknut digitalizacijom fotoaparata ili je, pak, riječ o nečem drugom?
Što se tiče sve veće zainteresiranosti oko fotografije, ne znam što da kažem. Sumnjam da je ljudima važno zabilježiti neki trenutak koji im je zanimljiv. Primjetno je da se počela analogija polako vraćati nazad. Dakle stari filmovi 35 mm, sa 36 snimaka. Ja kada sam bio na prije spomenutom tečaju, shvatio sam da je ta analogija doista zanimljiva, i izazovna. Dakle, tek kada digitalizirate negativ, vidite što ste učinili. Ako se trud isplatio, budete ponosni na sebe, i da ste uspjeli proći taj izazov. Slavni američki pejzažni fotograf je rekao: “Najbitniji dio fotoaparata je ona komponenta koja se nalazi nekoliko centimetara iza njega”.
Za portal Nacionalno.com Vedran Morin / sugovornik Sendi Smoljo
