Marko Milanović Litre: ” NOVOSTI su postale glasilo Vlade RH “

U vremenu u kojem se pero često koristi kao oružje, imperativ je da pomno ispitamo tintu kojom pišu određeni mediji tj. novinari. Današnji članak u “Novostima” imena “Sado Marko” služi kao opomena, živopisna ilustracija kako novinarstvo može biti uprljano pristranostima, predrasudama i očiglednim nedostatkom konteksta.

IRONIJA DRŽAVNOG FINANCIRANJA

Prije svega, pozabavimo se slonom u sobi: financiranjem “Novosti” od strane hrvatske vlade velikim dijelom zbog Plenkovićeve ovisnosti o glasovima manjinaca u Saboru. Ovo je paradoks najvišeg reda — novine, koje financira Vlada, kritiziraju i dovode u pitanje sve što ima veze s nacionalnim ponosom Hrvatica i Hrvata.

No, nisu tu stali. Sada kreću u hajku na političare koji dovode u pitanje raspodjelu državnih sredstava što je političarima jedan od najvažnijih zadataka. Ovo nije samo ironija; to je izdaja novinarske dužnosti pružanja uravnotežene perspektive tj. objektivnosti, ali to nije ništa novo za one koji znaju o kakvom je mediju riječ. Ako “Novosti” žele biti arbitar javnog morala, prvo trebaju ispitati sami sebe.

ODJEK PLENKOVIĆEVIH NARATIVA U NOVOSTIMA

Insinuacija u članku o mojih 19 preferencijalnih glasova providan je pokušaj potkopavanja mog političkog položaja. Taj argument je odjek iz kuloara vlasti, konkretno od premijera Plenkovića. Autor članka koristi “argument” osobe koja je odgovorna za financiranje lista i koja nakon svakog moga upita u Saboru, koliko god on bio utemeljen, bahato odmahuje rukom koristeći istu retoriku i “argument” kao i autor teksta: “Vi ste osvojili 19 glasova!”

Izgleda kako su “Novosti”, uz svoje ostale medijske eskapade, postali glasnogovornici velikog vođe Plenkovića. Da sam na Milićevom mjestu, zabrinuo bih se. To je klasična taktika odvraćanja osmišljena da pomakne fokus sa stvarnih problema. Nebitan je broj glasova kada poruka odzvanja temeljnim vrijednostima hrvatskog naroda što se može primijetiti po odazivu i po podršci kojoj svjedočim iz dana u dan oko teme financiranja fetiš festivala.

ISKRIVLJENO SHVAĆANJE ŽRTVE VUKOVARA

Autor se dotiče herojskog Grada Vukovara i sugerira da hrvatska desnica, a implicirano i ja, “treba” Vukovar kao političku robu. S druge strane, tu je drska tvrdnja da je moja briga za Vukovar puki predizborni manevar.

Sugerirati da je moja briga za Vukovar sezonska afera koja cvjeta tijekom izbora znači suštinski pogrešno razumjeti dubinu moje predanosti njegovoj žrtvi, a samim time i hrvatskom narodu.

Vukovar nije grad kojeg desica “treba” za političko iskorištavanje; to je grad koji nas treba — sve nas — da poštujemo njegovu prošlost, čuvamo sadašnjost i osiguravamo budućnost. A moj fokus na Vukovar nije prolazna izborna taktika; to je doživotna obveza, ona koja odjekuje u samoj srži onoga što znači biti Hrvat. Čuvati uspomenu na grad i njegovu žrtvu je sveti čin, svečani zavjet da se podnesene žrtve nikada neće zaboraviti.

No, ono o čemu autor ne smije pisati jest činjenica da je grad jasan podsjetnik na neriješena pitanja koja i dalje muče naše društvo, ali ne zbog desnice kako on to tvrdi. Uzmimo, na primjer, srpsku manjinu u Vukovaru. Čovjek bi pomislio da će nakon užasa nedavne prošlosti postojati usklađeni napori da se oživi grad i potakne jedinstvo. Ali nažalost, stvarnost je daleko od toga. Autosegregacija srpske djece od vrtićke dobi nije samo društveni problem; to je politička izjava — i to sramotna. To je jasan pokazatelj odnosa srpskih predstavnika u Hrvatskoj prema suživotu u Vukovaru. To je šamar samom konceptu suživota.

Ništa bolja situacija nije ni u osnovnim školama gdje se primjenjuju različiti planovi i programi. U čijem je interesu održavati takve podjele? Odgovor je jasan kao dan: političkih elita, Plenkovića i Pupovca. Ovakve politike drže Milorada Pupovca i njegove komšije i komšinice na vlasti. Oni su ti koji profitiraju na podijeljenom društvu, a mi ostali plaćamo cijenu. Plaćamo cijenu “Novosti”, plaćamo cijenu “kulturnih događaja” poput fetiš festivala.

Još jedan dokaz odbijanja suživota je izostanak isprike srpskih predstavnika za zločine počinjene u Vukovaru tijekom i nakon opsade grada. Rane grada stoje otvorene, gnoje se, a vlastodršci žmire na to jer im je to u političkom interesu.

Ukratko, Vukovar nije samo grad; to je mikrokozmos većih pitanja koja nas i dalje dijele. I dok se ovim problemima ne pozabavimo direktno, grad će ostati spomenik ne samo našim prošlim borbama, već i našim sadašnjim neuspjesima.

ZLOUPORABA PSIHOANALIZE

Pohod članka u površnu psihoanalizu nije samo intelektualno lijen; to je moralno neodgovorno. Svesti složenost povijesti, kulture i nacionalnog identiteta na puki “fetiš” znači trivijalizirati same temelje na kojima stoji naša nacija. To je redukcionistički pristup koji nema nikakvu drugu svrhu osim ponižavanja i omalovažavanja. Također ništa novo kada su u pitanju “Novosti”.

SVETA DUŽNOST NOVINARSTVA

Zaključno, tekst u “Novostima” je medvjeđa usluga novinarskoj profesiji. To je u manjoj mjeri dio istraživačkog novinarstva, a više djelo fikcije, narativ ispleten kako bi odgovarao unaprijed zamišljenom planu snažne suradnje vladajućih i etno-biznismena.

Autor teksta obrušava se na portale koji nisu radili ništa više od svoje novinarske dužnosti: informirali javnost o tome što saborski zastupnik smatra problemom. Kao da je sam čin izvještavanja postao grijeh, prijestup protiv nekog nepisanog kodeksa selektivne šutnje. Uloga medija je informirati, iznositi činjenice, i da, isticati teme koje javne osobe smatraju važnima. Kritizirati portale što rade svoj posao je isto kao kritizirati meteorologa jer je javio da dolazi nevrijeme. Nije meteorolog kriv što je nebo oblačno; samo ti govori da nosiš kišobran.

Prijezir članka prema ovim portalima nije samo neumjesan; to je opasan presedan. Sugerira da bi mediji trebali djelovati kao vratari, selektivno birajući koja su pitanja “vrijedna” javne pozornosti.

Predjesnik Vlade RH, Andrej Plenković, primjenjuje istu tehniku kada određuje novinarima što su “neteme”. Ovo nije novinarstvo; to je uredništvo u režiji Plenkovića i Pupovca koje potkopava same temelje slobodnog tiska.

Dakle, nemojmo sotonizirati hrvatske portale što rade ono što bi trebali raditi. Ako ništa drugo, trebali bismo se zapitati zašto određene publikacije smatraju toliko problematičnim to što saborski zastupnik izražava zabrinutost koja odjekuje kod značajnog dijela stanovništva. Uostalom, nije li to suština demokracije?

Dok se snalazimo u složenosti modernog društva, ključno je da medije držimo do viših standarda od onih prikazanih u ovom članku. Vrijeme je da izađemo iz okvira fetiša krivog predstavljanja i izvještavanja te se suočimo sa stvarnošću koja oblikuje našu naciju.