Autor: Kapetan Andrija ŠIMIĆ
Jednom davno sjedio je starac na rubu oaze na ulazu u grad u pustinji. Prišao mu je mladić i upitao ga: “Kakvi su stanovnici ovoga grada?” Starac je odgovorio protupitanjem: “Kakvi su stanovnici grada iz kojeg dolaziš?” “Sebični su i zli”, rekao je mladić. “Zato sam i otišao”. “Dragi moj, i stanovnici ovoga grada su ti isti takvi”, rekao je starac, i mladić je nakon malo premišljanja otišao dalje u pustinju.
Nešto kasnije stigao je i drugi mladić i upitao starca isto: “Kakvi su stanovnici ovoga grada?” Starac upita: “Kakvi su stanovnici grada iz kojeg dolaziš?” “Dobri, velikodušni, gostoljubivi i pošteni”, odgovori mladić. “Zato sam i imao toliko prijatelja i bilo mi je teško otići. Nedostaju mi svaki dan.” “Stanovnici ovoga grada su ti isti takvi”, odgovori mu starac. Mladić nakon par sekundi razmišljanja stavi osmjeh na lice, i uđe u grad.
Drugi čovjek iz grada čuo je cijeli razgovor i upitao starca: “Kako možete dati dva potpuno suprotna odgovora na isto pitanje?”
Starac odgovori: ”Dragi prijatelju, svaka osoba nosi vlastitu dušu u svom srcu i ona ga tjera da doživljava stvarnosti na svoj način. Tko nije našao ništa dobro na putu kojim je došao do tebe, neće naći ništa dobro ni ovdje; naprotiv, tko je vidio ljepotu u svakoj osobi, imao prijatelje i bio pozitivan na putu kojim je došao, naći će prijatelje i ovdje i bit će koristan ovom gradu. Zapravo, ljudi gledaju svijet kroz svjetlo svoga srca: ako je jako svjetlo u nama, sve što vidiš biti će pozitivno i dobro, i moći ćeš voljeti ljude. Ako je svjetlo slabo, ili ga nema, sve ćeš vidjeti sivo i crno, i teško ćeš se prilagoditi novoj okolini.”
Gdje idete?
Kako stvari stoje, nakon Nove godine ulazimo u Schengen. Izgleda mi nestvarno, jer putujem svijetom već 30 godina, i pokazujem svoju putovnicu jedno 20 puta godišnje, u prošlosti i češće.
Nestvarno mi zvuči da više nikog neću vidjeti na granici.
Neće biti više nikoga da ti postavi pitanje ”gdje idete”, neće biti ni ”starca” da mu postavimo pitanje na ”ulazu u gradske zidine”, kakvi su ljudi u ovome gradu?
Slobodno ćemo ulaziti u drugi ”grad”, ali isto tako su stranci slobodni bez pitanja ući i u naše ”malo misto”.
Pa mi nekako prirodno dolazi da zapitam sam sebe, gdje to idemo, kakvi su ljudi u ”onome gradu”? Kakva je Europa u kojoj prvi put u povijesti ulazimo bez ikakve kontrole?
Prije 100 godina Europa je imala 500 milijuna stanovnika, dok je cijeli svijet imao oko milijardu i pol. Bili smo centar svijeta.
Prije 60 godina Europa je imala 550 milijuna stanovnika, a svijet je imao oko 3 milijarde stanovnika.
Trenutno Europa s kojom se spajamo Schengenom ima manje od 500 milijuna stanovnika, a svijet ima oko 8 milijardi. Ne trebate biti matematički stručnjak da shvatite da Europa kakvu smo gledali i za kojom smo čeznuli desetljećima lagano vene.
Na internetu i društvenim mrežama stvari izgledaju mirno, u tom paralelnom, ružičastom svijetu pixela sve nekako izgleda posloženo kako treba, svi se slažemo jedni s drugima, svi smo tolerantni i puni ljubavi. Ali je li to stvarno tako? Meni se nekako čini da nije.
Stalno sam na putu, a društvenim mrežama malo vjerujem. Pokušavam osjetiti kako narod diše u svakoj zemlji u kojoj boravim, i u opuštenoj atmosferi i uz čašu vina ljudi će uvijek reći ono što stvarno misle. Nisu Rimljani uzalud govorili ”In vino veritas”. Kad zaokružuju glasačke listiće ljudi izražavaju ono što misle. A demokracija je ultimativna istina, većina odlučuje, većina se identificira s nekim pokretom ili ideologijom.
Dva razloga
Ajmo krenuti od Francuske. Ove godine u mjesecu travnju bili su izbori, i većina se radovala jer se Macron održao na vlasti. Ono o čemu skoro pa nitko nije govorio je da je ekstremna desnica osvojila na tim izborima skoro 42 posto glasova. Čini mi se veliki postotak ako je sve kako treba i svi se slažu sa svima. Ako uzmete u obzir da je Francuska na izborima 2017. glasala za desnicu s nešto više od 30 posto glasova, zapitate se kakva će biti situacija na sljedećim izborima.
Italija je na ovogodišnjim izborima izrazila osjećaje svoga naroda. Na vlast je došla ekstremna desnica sa Giorgiom Meloni. Pošto talijansku scenu poznajem malo bolje nego ostatak Europe, njezin dolazak na vlast sam predvidio prije godinu dana, jednostavno mi je bilo logično da će doći na vlast. Bila je protiv Covid mjera, bila je protiv nekontrolirane migracije, i zračila je snažnim nacionalnim identitetom. Svirala je sve najbolje hitove koje je narod htio čuti, nije mogla ne pobijediti.
Kao i svakom Hercegovcu, Njemačka mi je uvijek bila draga zemlja. Navijao sam za nju u nogometu kao klinac, a kad su Brehme i Matthaus došli u Inter iz Milana, sreći nije bilo kraja.
Ali u isto vrijeme Njemačke sam se i plašio.
Jer kroz život sam se uvijek vodio jednom poslovicom: “ono što se dogodi jedan put u životu, postoji velika mogućnost da se više nikad ne dogodi, ali ono što se dogodilo dva puta, postoji velika mogućnost da se dogodi i treći put. Ne trebate biti povjesničari da shvatite o čemu pričam. I onda neki dan čitam u novinama da je Reichsbürger planirao puč u Njemačkoj. Steglo me je u srcu i pomislio sam, pa neće valjda opet?
Valjda neće…
Zašto se sve ovo događa u trenutku kada na papiru izgleda da je sve kako treba? Razloga je brdo, ali izdvojiti ću dva glavna:
Internet je jedno imaginarno mjesto koje nema veze sa stvarnošću. Tamo smo svi lijepi, sretni, mršavi, zanimljivi i tolerantni. Koliko god sladak i primamljiv, taj je svijet iluzoran, daleko od realnoga. Ali mi mu toliko slijepo vjerujemo.
Nismo se mi ljudi toliko promijenili u ovih zadnjih 60 godina. Još uvijek čuči u nama jedan mali nacist, rasist i kojekakav – ist. Kad je sve dobro, kad je trbuh pun a u kući toplo, kad svjetlo žarko sjaji, on negdje u dubini duše leži onako mršav, sklupčan, trese se i hladno mu je.
Ali kad u novčaniku nema para, kad smo gladni i kad je u kući hladno, to malo govno se odjednom budi, deblja se i jača iz dana u dan.
Integracija stranaca koji dolaze u Europu nikad nije profunkcionirala, a o tome malo ljudi želi otvoreno govoriti. U ovom trenutku oko 38 milijuna stanovnika Europske unije je rođeno van EU, vjerujem da je s ilegalnim emigrantima ta brojka preko 40 milijuna.
Da sve štima, bi li se policija u Francuskoj posebno pripremala za navijačke nerede nakon sljedeće utakmice Francuske i Maroka na Svjetskom prvenstvu u nogometu? Da sve štima s integracijom, ne bi se dogodio uzlet desnice u Švedskoj. Da sve štima ne bi većina afričkih reprezentativaca bila rođena u Europskoj uniji, ali igrala za zemlju njihovih predaka, netko bi od njih osjetio ljubav prema zemlji u kojoj je rođen. Zašto je to tako je jedno duboko pitanje, a odgovor nije jednostavan i ne može stati na par stranica dnevnih novina. Ono na što vas želim upozoriti je činjenica da je rascjep dubok, i malo se priča o njemu.
Nazbilj i nahvao
Znam da sam vas razočarao jer sam počeo ovaj tekst s mudrim starcem i onda sasuo sav mogući gnoj, ali to je bilo s razlogom. Ne bi htio da se i nama dogodi ono što se događa u velikim zemljama EU. Rješenje je moguće ako se svi zajedno u Hrvatskoj budemo potrudili.
Iluzija da mi nećemo biti zanimljivi drugim nacijama, i da se neće naseljavati u Hrvatskoj je smiješna. Nas je prije 30 godina bilo blizu 5 milijuna, a sad nas je manje od 4. Postali smo jedna ekonomski razvijena zemlja (iako toga ponekad nismo svjesni), a o prirodnoj ljepoti neću trošiti riječi jer nijedna ne bi bila dovoljna da dostojanstveno opišem Hrvatsku. Imamo i imat ćemo ogromnu potrebu za radnom snagom i novim stanovništvom. Ako ih prihvatimo kao nama ravne, i ako ih dočekamo otvorenim srcem, ako otvorimo dijalog i ako ih upoznamo s našom kulturom i otvorimo im vrata našeg društva, postoji ogromna mogućnost da će tim ljudima u budućnosti kucati srce za Hrvatsku, kao što i nama kuca. Jer ljudima treba samo malo da im neka iskra upali svjetlo u srcu. Najbitnije od svega je da ih ne dijelimo na nacije i vjere, jer to je izvor svih problema na ovoj kugli zemaljskoj.
Dat ću vam jedan banalan primjer koliko malo treba ne zavoliš neku naciju u kojoj nisi rođen. Italija već dva puta nije bila na svjetskom prvenstvu u nogometu. Prijatelji moje djece već drugi put za redom gledaju Hrvatsku i navijaju za nju svim srcem. Neki dan ih sve zajedno slušam kako se deru iz dnevnog boravka nakon pobjede Hrvatske nad Japanom. ”Mi smo pobijedili”, viču, i “ajmoooooooo”, možda jedinu hrvatsku riječ koju poznaju. I to ti je to, iskra je stvorena, zapalila je nešto u duši, svjetlo je zasjalo najsjajnijim žarom, nema zla koje ima snagu da ga ugasi.
Ako budemo pravi, onako veliki a ponizni i skromni kao što vidim da jesmo, neki novi klinci za jedno 30 godina bi mogli ponosno nositi hrvatske kockice, klinci čiji roditelji nisu ni sanjali da će jednog dana živjeti u Hrvatskoj.
Marin Držić nam je davno svima dao savjet radi kojeg je Dubrovačka republika bila najuređenije društvo u povijesti ovih naših krajeva. Postoje samo dvije vrste ljudi – nazbilj i nahvao – i to vam je sve što o ljudima trebate znati, piŠE Glas Istre.
