Piše: Snježana Nemec
Nakon dugo vremena, bez obzira postojimo li prema nekoj definiciji realno, nerealno ili idealno ovi nemili požari pokazali su kako ipak postoje trenutci kada mentalno stanje tromosti, ravnodušnosti, praznine na kreatore politike ne pronalazi svoje mjesto.
U jednom trenutku shvatiš kako onaj osjećaj zajedničke svrhe nije izgubljen, kako je čovjek uistinu i slobodno biće koje razmišlja svojom glavom, i kako običan život u kojem živimo i koji nas drži u zabludi i uvjerenju da je pasivnost posebno na planu osvješćivanja, suočavanja sa istinom nije ostavila toliki pečat.
Udruženi u gašenju požara nisu pokazali samo odlučnost i hrabrost već i kako to izgleda kad ne pristaješ biti zarobljenik nekog stanja otupljenosti. I kao da se ponovno vratila ona jasna vizija što treba napraviti, izreći u stanju budnosti, moralno političke kategorije samopoštovanja, i zauzimanja za sebe.
Posebno veseli kada barem na trenutak shvatiš da svakodnevne političke poruke kako nikada nije, i neće biti mjesta kompariranju njih kao kraljevskog makrosvijeta Shakespearea, i nas kao nepismenog, neukog i glupog seljačkog mikrosvijeta odoše u vjetar. A ona sam misao o nepokorenosti, strahu od veličine svega naprosto se rasplinula.
Sustav je zakazao u požarima. Sustav zakazuje godinama u svim segmentima. Zakazuje, jer nije uređen. Polovična uređenost ili polovična rješenja nikada nisu bila dobra i kad -tad se obiju o glavu. Svjedočimo tome.
Politika u učinkovitom gašenju požara nije napravila svoje. I to je istina kao što je istina da je politika dužna razmišljati o posljedicama, jer dobri i loši učinci i posljedice naših riječi i djela protežu se, vjerojatno jednoliko i ravnomjerno, daleko u budućnost, čak i u onu beskonačnu, kad nas više neće biti da se sami uvjerimo.
No tu politiku neovisno o ovoj vatrenoj stihiji kojoj smo svjedočili, mi već godinama gledamo bez jasnih upita što je s nama. Gdje smo mi tu. Zašto smo preuzeli ulogu promatrača. Zašto ne možemo artikulirati svoje nezadovoljstvo.
Zašto je naša samosvijesti o važnosti naše uloge u društvu gotovo sramno niska, nad sramom od spoznaje kako se radi o stanju koje nije statično već stanju koje prolazi kroz razvojne stupnjeve Zašto šutimo.
Zašto je hrvatska šutnja postala nacionalna disciplina. Naravno, kada govorimo o šutnji, isključujem društvene mreže gdje je lupanje upitnicima, uskličnicima i izbacivanje svih nagomilanih emotivnih stanja imperativ.
Zašto mislimo da i sami nismo dužni razmišljati o posljedicama. Deplasirano je politici slati kritiku, a istovremeno bježati od vlastite odgovornosti. Mogao bi čovjek ridati nad povijesnom činjenicom o pomirenosti sa sudbinom, nad šutnjom, nasljeđem kako je uvijek netko drugi kriv za naše probleme. Mogao bi, a i ne mora.
Nitko se zapravo ne osjeća odgovornim za ono što se događa. Ni mi, ni politika. Ovo je, mislim, najgore, što u ovim stranama nalazim. Nema apsolutno osjećaja odgovornosti ni savjesti, a svatko hoće da je svet i pametan. Svatko je uvjeren, da treba ozbiljno i pošteno raditi na svakom polju, ali svatko drugoga čeka. Jedno ludo čekanje. Traži se ‘signa’ et ‘miracula’.
Ponekad mi se čini da nema tog modusa, ili argumenta koji bi nas potaknuo na razmišljanje o postojanju drugog i drugačijeg. Kao da ne vidimo da svaki događaj u ovom vidljivom svijetu proizlazi iz ideje u nevidljivom svijetu.
Da je promjena jedina postojana. Da se prošlost steže, skuplja, a budućnost rasteže. Da bez zakonitosti promjena nema stava i djelovanja u pravom smjeru.
Zatvoreni u sebe. U samostvorenoj krletci. Ne riskiramo ništa. Ne vezujemo se, ne otvaramo i ne povjeravamo. Samo naša su četiri zida. Štite nas od mržnje, sramote, od patnje. I od ljubavi nas štite. I sutra, sutra ću misliti kako gubim sve i ostajem prevaren. Odluka između mene i svijeta. Između mene i mene.
I nije to vezano samo za politiku i nas same koji tu politiku živimo. Život jednostavno tako funkcionira. Tjera nas na razmišljanje. Na preuzimanje odgovornosti. Na traženje rešenja. Boljih rješenja. Na dalje, i kad ne možemo.
Parafrazirat ću za kraj Vincenta van Gogha koji je tražio svoj put, i koji je u neradu, neučenju vidio svoju vlastitu propast. Strastveno radim, rekao je, iako još od tog rada nema nekog velikog rezultata.
Nadam se da će na tom trnju jednom procvasti bijelo cvijeće, i da su ove moje naoko jalove borbe samo porođajne muke. Prvo boli, zatim, poslije njih, radost, riječi su tog velikana i nesretnika postimpresionizma.
