Piše: Snježana Nemec
Hoćemo se sačuvati, i to je u prirodi čovjeka no u konačnici se izgubimo da više ne znamo ni tko smo ni što smo. Sve što pokušavaš reći, što je nepobitna činjenica dočekuje se na oštricu ili se odbija od onog u što udari, nevažno zašto, zbog kojih i kakvih interesa. Onda polako zavoliš tu svoju umnu mrtvaju, stanje bez mogućnosti pomaka i nećeš iz nje jer zona sigurnosti je prihvatljivilja. A u osnovi sve se plaća pa i ova “ljubav” prema vlastitom stanju svijesti . Zato nema ni kritičke svijesti ni na jednoj razini.
Za sve postoje mehanizmi i načini rješavanja problema. Ali baš za sve. Neki to znaju, neki ne znaju, a neki ne žele znati. Ova posljednja je najgora vrsta jer dugoročno izaziva još veću posljedicu određenog problema ili određene pojave. Kad se dosegne krajnja točka podnošljivosti, bez obzira o kojoj razini se radi moraju se odlučno pokrenuti mehanizmi. Ako vam susjed u zgradi svako jutro ostavlja pred vratima vrećicu smeća, kao neku vrstu čistilišta prije bacanja u kontejner prvo ćete ga lijepo zamoliti da to više ne čini. Učinit ćete to, ako je potrebno još jednom i još jednom, a onda kad sav taj vaš razum i sva ta vaša finoća ne nalaze više svoje mjesto poduzet ćete određene korake. To je vrijeme koje može trajati, trajati i trajati, zamislite koliko je to samo trajanja, ali problem ćete riješiti ili barem biti blizu rješenja, ako to uistinu želite. Ako se radi o posebnoj vrsti drskog ponašanja, oboljelog od amnezije tada ćete mu odlučno obnoviti memoriju i argumentirano ga dotući. Staviti mu pod nos sva njegova nedjela, sve izgovorene riječi i one koje planira izgovoriti. Ako ni to ne pomogne postoje i drugi, legalni i legitimni mehanizmi, samo ih treba htjeti provesti. Međutim, uvijek postoji kvaka 22, izraz frustrirajuće i bezizlazne situacije, a to su oni s početka teksta koji ne žele znati za te mehanizme.
U osnovi kad u nekom društvu ne rješavate problem radi se o cenzuri, odnosno autocenzuri, borbi sa vlastitim dvojnikom koji te svako malo upozori da ne napraviš neku ideološku nepodopštinu, jer nekome neće odgovarati, jer bi zbog iste mogao snositi i posljedice. A autocenzura i cenzura je destruktivna i uništava sve. I autora koji jer svoj trud mora nositi čovjeku koji stoji niže od njega i moliti tog čovjeka za dopuštenje da plod njegovih misli ugleda svjetlo dana. Cenzura uništava znanost kojoj je sloboda potrebna kao zrak životu. Cenzura uništava narod. Cenzura poništava i cenzore, posebno duhovne pošto oni, pribjegavajući nasilju nad protivničkom misli dokazuju da ne vjeruju u djelovanje svojih propovjedi.
Hoćemo se sačuvati, i to je u prirodi čovjeka no u konačnici se izgubimo da više ne znamo ni tko smo ni što smo. Sve što pokušavaš reći, što je nepobitna činjenica, dočekuje se na oštricu ili se odbija od onog u što udari, nevažno zašto, zbog kojih i kakvih interesa. Onda polako zavoliš tu svoju umnu mrtvaju, stanje bez mogućnosti pomaka i nećeš iz nje, jer zona sigurnosti je prihvatljivilja. A u osnovi sve se plaća pa i ova “ljubav” prema vlastitom stanju svijesti .
Zato nema ni kritičke svijesti ni na jednoj razini. Zato nema istine pa kad je je toliko očigledna. Ako se naš svijet prostire sve do tamo dokle dopire naša misao, kako je onda mali, kako tijesan svijet čovjeka koji glavu koristi samo da bi njome klimao. Kako zagušljiv je i klaustrofobičan svijet čovjeka koji jezik koristi samo da bi ponavljao – Da.
Zato je nezahvalan je i težak zadatak svakog kritičara koji usudi i prići nekom problemu. Kao da dira u svetinju otvarajući pitanja određenih pojava određenog vremena.
U tako postavljenim stvarima nezahvalno je i dokazivati da takozvani ideali koje društvo proklamira nisu ništa drugo nego novi oblici koji odgovaraju njegovim potrebama i ukusu nastalim u novim uvjetima života. Ti novi oblici koji u osnovi obesnažuju naš um u stanju su se rugati svemu što zadire u njihove ideale i postavke. Oni podižu bezumlje na stupanj božanstva, pjevajući himnu ljudskoj slabosti.
Ako imaš jasnu sliku onoga što se događa često se to predstavlja kao svojevrsni fundamentalizam dok se na drugoj strani relativizam, u komu se čovjek baca u krajnosti pojavljuje kao jedini primjereni način ponašanja, u kojem se vlastito ja i njegovi prohtjevi shvaćaju kao jedino mjerilo.
Sve je to danas posljedica interesnog umjeravanja u kojem se čovjek i njegova duša više ne mogu izraziti i gdje um polučuje drugačiji učinak od željenog i zamišljenog. Interesno usmjeravanje u kojem se podizanjem naše razine svijesti stalno plasiraju neke nove ideje i ponovno usmjeravaju tamo gdje žele. U tom kretanju mi prvo dobivamo, a potom prihvaćamo svoju ulogu, u potpunosti nesvjesni iste.
